Zašto, u naše vreme, ljudi padaju u depresiju?
Depresija je poput virusa koji nas iznenada obuzme, smrzne, parališe i obori. Oduzima nam radost života, snagu da se krećemo, funkcionišemo, slušamo i otvorimo oči.
Ako smo depresivni, želimo da se isključimo i gubimo interesovanje da čujemo ili upijamo bilo šta. Sve postaje iritantno, pa čak gubimo i energiju da reagujemo na ometanja u našoj okolini.
Većina depresivnih ljudi ne može da objasni zašto su takvi. Oni samo osećaju da je sve besmisleno. Izgleda im kao da oni ne pripadaju ovoj trci pacova, da je to besmisleno, i najbolja opcija je da jednostavno uzmu pilulu i spavaju.
U prošlosti, depresija je bila emocionalni fenomen češće prisutan kod plemića i aristokrata. Danas je, međutim, to svako nasledio. Koren depresije je zasićenje egoistične želje koja pokreće ljudski razvoj. Nakon eona osećaja da postoji neko drugo mesto gde možemo da napredujemo, danas se akumulira osećaj da više nemamo kuda da idemo, da nema velikih ciljeva na horizontu, da ništa ne svetli ispred nas.
Današnja epidemija depresije ide ruku pod ruku sa buđenjem najosnovnijih životnih egzistencijalnih pitanja, kao što su: Šta je smisao života? Zašto smo ovde? Odakle smo? Gde smo mi sada, zaista? Kuda idemo? Šta je stvarnost? I zašto ima toliko patnje u svetu?
Osnova praznine, frustracije i depresije u našim životima nastaje kada naše sve veće egzistencijalno preispitivanje ne nailazi na suštinske odgovore.