петак, 6. фебруар 2015.

OSNOVNE POTREBE KOJE ĆE SE ZADOVOLJAVATI KROZ UZAJAMNU POMOĆ





Poruka čitaocima:

Čitajmo ovaj tekst i istražimo istinu o kojoj govori drevna mudrost, da niko ne želi da sedi zajedno sa svojim komšijom, jer ne želi da se ogleda u svome egoizmu. Uslov da ovo spoznate unutar sebe, makar u tragovima, je da prethodno podstaknete sebe, da učinite mali gest otvorenosti - ljubaznosti prema svome komšiji, koji vam nije simpatičan, i čak i to ce biti dovoljno da u sebi otkrijete okus razloga ove nesimpatije. Ali ne samo to, već i kako kaže dr Lajtman, videćemo koliko to pomaže ljudima da se bolje osećaju u životu. Otkrijmo ovu uzajamnost o kojoj govori dr Lajtman. Zapravo, možemo otkriti kakva uzajamnost postoji sada između nas, da bismo potvrdili da je otvorenost, upravo uzajamnost.
                                                                                                                                                  Autori bloga

***

Vreme koje dolazi

»Otvorenost je uzajamnost. Meni ne treba da vi otvorite vašu dušu i sve vaše misli, vaše unutrašnje ili intimne misli itd. Ne, ja neću da zabadam nos u vaše lične stvari. To me zapravo ne interesuje. Meni je stalo i želim da učestvujem sa vama u svemu što možemo, da pomognemo jedan drugom u našem materijalnom životu, a odatle doći ćemo do stanja u kom razumijemo da možemo biti povezani malo više na unutrašnji način, i ta uzajamna povezanost i veza, a da o tome i ne razgovoramo – vidjećemo koliko to pomaže ljudima da se bolje osjećaju u životu. Trenutno govorimo o tim i takvim fazama, a ne o stanju jednog čovjeka i jednog srca. Ne skačemo odmah do takvog stepena.«
                                                                                       
Mihail dr Lajtman


Osnovne potrebe će se zadovoljavati kroz uzajamnu pomoć

Voditelj: Zdravo. Hvala što ste nam se pridružili u ovoj seriji razgovora o novom  životu i prosvjetljenju. Zdravo svima. Zdravo Anita Mezus. Pridružili ste nam se i u poslednim razgovorima govorili smo o novcu. To je nešto što zanima svakog od nas i nešto što svakom od nas treba. Rave Lajtmane, u prethodnim razgovorima govorili smo o raznim idejama koje su pobudile razna pitanja i ukoliko nemate ništa protiv, ja bih ih postavio. Mogu li da nastavim bez obzira na to da li su teška ili lagana?

Dr Lajtman: U redu. 

Voditelj: Iako ste govorili o nečemu što je meni prilično revolucionarno, da u našoj normalnoj percepciji života, osoba ima novčanik sa novcem, i ima i bankovni račun, i to je način na koji mjerim koliko mogu da se staram o svojim potrebama i potrebama moje porodice. Imam četvoro djece i treba da platim privatnu školu svoga sina, a znamo koliko to košta, i dodatne aktivnosti van škole, hranu... Znam šta treba da platim, imam svoja primanja, moja supruga radi itd. Ovo pitanje novca je prilično dominantno. Recimo da možemo da podijelimo svoj život na dva dijela: postoji materija i postoji i duh. Duhovno za mene počinje onda kada znam da je sve u redu, da moja djeca imaju šta da jedu, i da su svi dobro. Dakle, ovo polje novca je nešto što znam da treba da kontrolišem i kada znam da je to u redu, ionda mogu da nastavim dalje. U našem poslednjem razgovoru ilustrovali ste nam neku vrstu procesa razvoja kroz koji prolazi društvo u kojem ljudi neće biti u stanju da zadovolje svoje egzistencijalne potrebe novcem koji imaju u svojim novčanicima, u novčaniku ili na bankovnom računu. Postepeno i lagano mi prolazimo kroz proces koji će nas dovesti u situaciju da samo putem uzajamne pomoći u ovoj međusobnoj interakciji ćemo to moći, tj one će mi dati dodatnu snagu i izvore da zadovoljim sopstvene potrebe i potrebe moje porodice. 

Dr. Lajtman: Mogu li da se umiješam? Gledao sam TV programe i oni daju podatke koji vrlo plaše, ne za sjutra već za današnjicu. Kažu da je svaka porodica u minusu, u prekoračenju od 20.000 šekela. To vi vidite na TV, a ja to vidim na svom bankovnom računu. U Izraelu imamo million djece koja žive ispod granice siromaštva. Samohrane majke ne mogu da izdrže do kraja mjeseca i sve je više takvih stvari. Ljudi odlaze u supermarkete i gledaju šta je najjeftinije da se kupi, možda je danas nešto na rasprodaji itd. Ne vidim da je to nešto što se dešava sjutra, već se to dešava danas. A, vi mi govorite da ljudi ne osjećaju prijetnju, a ipak ne mogu da zadovolje svoje potrebe. Vidim da oni danas ne mogu da zadovolje svoje potrebe, a vi to vidite kao nešto što se dešava u budućnosti. Iako govorite da to osjećate po sopstvenom džepu, ja ne znam koje nivoe to treba da dostignemo da bismo mogli da govorimo sa ljudima o ovom novom pristupu koji nam kaže da možemo da uzajamno pomognemo jedni drugima, pomognemo jedni drugima da se zadovolje te potrebne stvari. 


Šta treba da dostignemo? Ne million, već dva miliona djece da budu ispod granice siromaštva, da million ljudi ostane bez posla, da socijalne službe ne budu u stanju da isplaćuju dodatna primanja, da država ne bude u stanju da pruži sve usluge, jer oni koji su bez posla, ne mogu da doprinesu nacionalnom budžetu. Šta treba da dostignemo da biste vi rekli: u redu, sada konačno svi pate i razumiju, pretrpjeli su ove udarce i sada može da se počne da se razgovara sa njima. Zar današnja situacija već nije takva? 

Voditelj: Pa, nema baš gladi na ulicama, ali se situacija pogoršava i izgleda da se iz mjesec u mjesec minus povećava i postaje gore, a ti minusi su situacja u kojoj su mnogi ljudi iz srednje klase i njihov broj se stalno povećava.

Dr. Lajtman: Pitam Vas kao računovođu, pitam Vas, šta to znači da milion djece živi ispod granice siromaštva? Ne razumijem, ja nisam u dodiru sa stvarnim životom, zaista nisam. Šta to znači: ispod granice sitomaštva? Koja je to tanka linija? Da se nema dijetetu za vrtić, da dijete nema da kupi slatkiš? Šta to znači: ispod granice siromaštva? Da li da se smanji hleb, sir, povrće, meso, riba? Šta stvarno znači: ispod granice siromaštva? Treba da ispitamo. Možda živimo u iluzijama. Ljudi na ulici zaista nisu u mogućnosti da prežive do kraja mjeseca i treba da razgovaramo sa njima. O čemu da razgovaramo? Da kažemo da neće dobiti više novca? Šta to znači? Nećete više dobijati platu, država neće biti u stanju da vam pritekne u pomoć, jer nema čime, ne možemo da vam pomognemo. I obratno: nacionalni budžet iz mjeseca u mjesec postaje sve praznijii sve je više nezaposlenih ljudi, usluge koje država daje svojim građanima će morati da se smanje u raznim stvarima. 

Takođe, i druga sredstva za zdravstvene usluge, socijalne usluge, da se pomogne slabima u svim djelovima društva i ljudima raznih starosnih dobi. Dakle, sada smo u situaciji da ako se mi ne staramo o samima sebi, niko se neće brinuti o nama. Ako ja, npr nisam u mogućnosti da kupim paradajz ili krastavac, onda možda treba sam da ih uzgajam. Ako ne mogu sam da se staram o svom zdravlju, zato što naša socijalna služba ne može da pomogne, onda treba da se time pozabavim na neki način. Ne spominjem penzije, odjeću za djecu, ne znam... Preporučujem isti metod koji smo mi razvili u proteklih 100 ili 200 godina, sa pomoći svih socijalnih službi koje je država obezbijedila za svoje građane, da sa tim nastavimo, osim možda što to više neće raditi država, jer to više nije u stanju, već ćemo možda mi sami učestvovati u tome - da mi to sami uradimo, dobrovoljno, međusobno, zajedno. To je moguće, osim što mi treba da organizujemo komšiluk u gradovima i da organizujemo svoj život na ovaj način, i taj zajednički način je bolji, jer svako od nas ima tu snagu i interes, ali nedostaje želja. Ono što treba da uradimo je da objasnimo ljudima da, tako što će učestvovati dobrovoljno u pomaganju jedni drugima, dobiće  usluge koje velika većina neće biti u mogućnosti da kupi. Zašto? Zato što treba dosta novca za sve to. Sve što ne valja u mojoj kući biće besplatno. Sve ono što mi trenutno nedostaje, od odjeće, hrane i namještaja, sve ću dobiti besplatno. Kako je tako nešto moguće? Da li je to moguće? Jeste, moguće je, moguće je za sve, apsolutno za sve. Ne moramo da uzimamo prosječne srednje više klase, uzećemo one od prosjeka na dolje, što je većina javnosti. Najprije, hajde da izračunamo i vidjećemo da će ove klase dobiti tu potrebnu korpu usluga. Ko plaća danas za pojedinca da živi? 

Voditelj:  Kako to mislite? 

Dr. Lajtman: Jednostavno. Trenutno nemam posao. Ko plaća? 

Voditelj:  Vi dobijate dohodak i nadoknadu za nezaposlenost šest mjeseci. 

Dr. Lajtman: Dobro. Hajde onda da napravimo kalkulaciju koliko novca treba da damo svakom, ne u novcu već u robi, jer ljudi ne znaju kako da na pravi način koriste novac. Trebalo bi da ima damo potrebna robna sredstva koja će se zvati potrebna korpa robe za jednu porodicu ili za svakog pojedinačno, u zavisnosti od toga koliko ljudi imate u porodici. 

Voditelj:  Znači, opet ćemo da imamo parazite umjesto... 

Dr. Lajtman: Ne, ne, ne, jer ako osoba želi više od toga, onda mora da radi. 

Voditelj: Ne, ja sam zadovoljan vašom korpom, samo mi još ubacite cigarete unutra. 

Dr. Lajtman:  Pa, već sada imate milion djece ili milion ljudi koji će da izađu na tržište rada, a neće imati više posla. Dakle, već sada imate milion nezaposlenih ljudi na svom kućnom pragu. Šta ćete da uradite sa njima? Ja govorim o prevenciji, o tome šta možemo da uradimo sada da spriječimo razne probleme na ulici, razne proteste, pa čak i gore. Šta ćemo da uradimo? 

Voditelj: U redu, razumijem. Vi ne govorite o situaciji sada, već gledate u budućnost, analizirate pravce i vidite da će biti teško i crno, i kažete kako ćemo biti u stanju da se sa tim nosimo samo putem sistema uzajamne pomoći? 

Dr. Lajtman: Da, ja vidim šta se dešava u Evropi i to će doći i do nas. 

Voditelj:  Dakle, sistemi uzajamne pomoći nisu nešto novo. 

Dr. Lajtman: Naravno

Voditelj: Gde god da vidite stvari koje su besplatne, neko plaća za to. Zaboravljam da sam to već ostavio po strani i da više ne pitam ko plaća za to. Ali, čim vidite da je nešto besplatno,odmah znate da će biti nekoliko raznih kombinacija, ono što mi zovemo protekcija. Ko je taj koji rukovodi tom ponudom? 

Dr. Lajtman: Gospodine, mi razumijemo to. To je nešto što se dešava, pa zašto se ne bi desilo i ovdje? Pa, svi znamo da čovjekov ego i sve zavisi od obrazovanja. Dakle, cilj našeg programa je obrazovanje zajedno sa svim ovim aktivnostima o kojima smo govorili. 

Voditelj:  Da, posebna je svrha obrazovanje. Hajde da na trenutak ostavimo aktivnosti po strani, jer znamo da bez obrazovanja samo idemo u susret katastrofama koje su se dešavale u prošlosti. Dakle, ako govorimo o obrazovanju i ako govorimo o novcu: novac pokreće svijet i daje mi sve što treba da bih mogao mirno noću da spavam. Sada govorite: hajde da gledamo u budućnost, hajde da analiziramo sve što se desilo i sve što će se desiti...

Od ovog trenutka ili ubuduće, vaš novac vam neće pomoći. Samo sistemi uzajamne pomoći pomažu i samo preko njih ćemo moći da idemo kroz život. Dakle, sada mi govorite da nama treba postojanje edukativnog procesa za svakog pojedinačnog građanina u tom društvu. Šta to znači? Da li je to neka vrsta novog doba, new age-a? Do sada sam znao da mi treba nešto novca i to mi je dovoljno da znam da prođem u životu. A, sada mi govorite o nekoj novoj fazi u kojoj vam novac ne može pomoći, već samo uzajamna pomoć. Držaćemo javnost u dobrom stanju i govorite da nam treba obrazovni proces da pripremi mene i sve druge za ovo. Šta ćete da mi date u tom obrazovnom procesu kako biste me pripremili za ovu novu fazu tako da izbjegnemo protekcije i egoistične aktivnosti? Šta ćete mi reći da me pripremite za to? 

Dr. Lajtman:  Reći ću to da samo društvo u svojoj uzajamnoj odgovornosti i međusobnom snabdijevanju i zadovoljstvu – samo će ono biti u stanju da živi u sigurnosti, miru  i zdravlju, i da ono ima pravo da postoji. Mi smo završili naš egoistični razvoj, gdje je svako vukao za sebe onoliko koliko je mogao, i u kom je koristio druge na svaki mogući način. A, sada prolazimo tu fazu, kao što kažete, i dolazimo do drugog stupnja, do novog stanja. Ono staro, bez obzira da li to vidimo ili ne, je završeno, kompletiralo je sebe i prolazi. A danas, samo ako pogledate naprijed, vidjećete u kojoj se mjeri ovi prošli sistemi uništavaju i niko od eksperata iz prošlosti, tj. onih koji su bili eksperti ovih starih sistema, ne zna šta da radi, jer u ovoj novoj stvarnosti koja se sada budi i otkriva u ljudskom društvu, niko nije u stanju da pronađe svoj balans. I suprotno, imamo mnogo naučnika koji govore o tome da je danas novi dan u kom će se društvo ponašati na novi način. Kao da nam se priroda i svijet onakav kakav je pokazuju kao kružni sistem koji je integralan i koji je međusobno u potpunosti povezan i isprepleten na jedan nevjerovatan način. Tako i mi, ljudsko društvo, bez obzira da li to želite ili ne, ulazi u isti sistem i mi moramo da se savijemo, moramo da budemo pod tim istim tim zakonima koji nam se pokazuju. A, ako nećemo, onda će nas sistem na silu saviti sa bankrotima i svim našim poslovima i drugim finansijskim sistemima, ekonomskim sistemom itd. I ako poslušamo to, onda ćemo možda u budućnosti biti u stanju da se pripremimo unaprijed i platimo i da pređemo iz ovog sistema u novi, postepeno. Niko ne primorava nikog, ali hajde da proučimo i da naučimo šta se dešava. Možda ćemo iz tog proučavanja otkriti, da svijet zaista ide u ovom pravcu. 

Voditelj:  Šta treba da naučimo, postepeno? Svi treba da prođu kroz ovaj proces, ali ne na silu već dobrovoljno, tako da treba da naučimo prema čemu idemo, u šta ulazimo

Dr. Lajtman: Ulazimo u ovo novo doba u kom su svi drugi sistemi ljudskog društva iznad animalnog nivoa u nama, koji čine hrana, seks i porodica, to je životinjski nivo. Šta to znači životinjski nivo? Životinjski znači, da sam ja kao životinja, treba mi hrana, treba mi seks, povezanost, interakcija sa ženom, sa djecom, porodica, dom, razne druge stvari. Te potrebne stvari moram da imam kao dio svoje prirode. Hrana, seks i porodica se zovu animalni nivo. Fizički nivo, tjelesnost, isto kao par životinja kojima treba mjesto da žive, mjesto za parenje, gdje odgajaju svoje mlade, mjesto u zemlji, ili možda nešto veće u drveću – to zapravo nije bitno. Na isti način, i ja kao ljudsko biće, nešto malo razvijeniji od njih, ili razvijeniji – i meni kao i njima treba hrana, treba mi porodica, treba mi mjesto za tu porodicu. To je to, to su neophodne stvari. Ali, osim njih, ja imam ljudske potrebe. To su nauka, razvoj, kultura. To treba čovjeku i to su isto tako vrlo važne potrebe. Dakle, treba da podijelimo ovo na fizičke potrebe, tj. one neophodne, i ljudske potrebe, tj. dodatne. 

Voditelj: Osnovne potrebe i ljudske potrebe, dakle, to je podjela i šta sada da radimo? Moramo da osiguramo da zadovoljimo fizičke potrebe, a kako možemo to da uradimo? 

Dr. Lajtman: Naravno, danas putem novca. 

Voditelj: Dom, hrana, sklonište, odjeća – kako ćete ih zadovoljiti, tako da imamo novi pristup?

Dr. Lajtman: Pa,možda ovaj pristup i nije baš nov. Bilo je nekoliko pokušaja u prošlosti da se to izvede, ali sada vidimo da je to zadovoljenje obavezno zbog prirode i svijeta. Vidimo da moramo da organizujemo integralni sistem. Mi svi zavisimo jedni od drugih i moramo svi zajedno da uspostavimo ovaj sistem u kojem ćemo zadovoljiti potrebe za hranom, seksom i porodicom. Zaboravite seks. To su impulsi, već bi trebalo da zapišete da je porodica nešto što nam treba. Sve to postoji na istom mjestu i moramo da obezbijedimo ove stvari, sve ove obavezne stvari za sve. To možemo da izračunamo, a onda možemo i da ih izmjerimo i da ih onda pripremimo za svakog pojedinačno. 

Voditelj:  A čovjek ne mora da radi za to? 

Dr. Lajtman: To je nešto drugo, da li neko radi ili ne radi. 

Voditelj: Pa, vi ste rekli da moraju da se zadovolje. 

Dr. Lajtman:  Pa, ako se ne zadovolje, čovjek će kupiti nož i ubiti vas i izbaciti vas i uzeti šta mu treba. Morate da razmišljate o tome, da zadovoljite ove osnovne potrebe za svakog pojedinca za hranom i utočištem. 

Voditelj: Zašto on ne bi radio da ih zadovolji? 

Dr. Lajtman: Dobro, ali nemamo posla. 

Voditelj: Da li vi govorite o stvarnosti u kojoj nema radnih mjesta? 

Dr. Lajtman: Mi već živimo u ovoj stvarnosti u malom procentu. U Izraelu je to 7%. Vi mislite da je to 7%, a ako razgovarate sa ljudima, vidjećete koliko je to u stvari. 

Voditelj: Ima ljudi koji ne žele da rade. To je problem u Izraelu. 

Dr. Lajtman: U redu. Hajde da nastavimo razgovor. 

Voditelj: U stvarnosti u kojoj nema radnih mjesta mi moramo da obezbijedimo prihod. 

Dr. Lajtman: Ne, nećete ga imati. 

Voditelj:  Pa, sada ste govorili o zadovoljenju potrebe za prihodom. 

Dr. Lajtman: Ne, do toga još nisam došao. Mi uskoro dolazimo do stanja u kojem od svih poslova koje imamo samo oni neophodni i obavezni će ostati, oni koji su apsolutno neophodni, da bi se ljudski život nastavio. Dakle, sve proizvodne aktivnosti koje nisu neophodne će se zatvoriti i hiljade miliona ljudi, kao što već vidimo u Evropi, će se naći na ulici bez posla. A, ta ista manjina koja će ostati na poslu, i te obavezne proizvodne linije neće biti u stanju da obezbijede vaš prihod. 

Voditelj: Dakle, šta da radimo, to je pitanje? A odgovor? 

Dr. Lajtman: Odgovor je samo organizacija svih ovih ljudi, uzajamna pomoć na jednostavan način u okvirima države. Vi nemate izbora. Ne radi se sada samo o nekom kraju ili gradu koji propada. Ovo morate na nivou cjelokupne države da uradite, da ona to snabdijeva, da se brine o tome kako može svima da obezbijedi zadovoljenje osnovnih potreba, tako da bi oni bili u stanju da kupuju vašim novcem, ili nije bitno, ne novcem. Ove osnovne proizvodne linije će nastaviti da rade, pa ćemo i mi biti u mogućnosti da od njih uzimamo njihove proizvode, hranu, sir, razne stvari, i da ih podijelimo i damo svakom domaćinstvu, da ih odnesemo u sklonište, u kojem će svako uzeti koliko zaslužuje i koliko im treba. Moramo što je prije moguće, da se otarasimo našeg prethodnog pogleda na stvari. Zamislite da ljudi ne rade, a moraju da jedu, i samo osnovne ili neophodne proizvodne linije ostaju. Ljudi rade samo na njima. Isto tako sa odjećom i hranom – samo ono što je neophodno. Naravno, gradiće se kuće, sve će postojati, ali samo u najosnovnijem vidu, u potrebnom vidu. Možete reći da je ovo zbog krize, a ja vam  kažem da nije zbog krize. To je zato što se krećemo kroz ovaj prirodni razvoj do novog stanja. Prije smo sve razvili oko našeg tijela, a sada stojimo pred vratima da sve organizujemo oko naše duše. 

Voditelj: Oko čega? 

Dr. Lajtman: Naše duše, duha u čovjeku, duhovnosti, njegove kulture, nauke, misli, filozofije, ukratko, oko nečega što je naša unutrašnja ispunjenost. To ćemo morati da ispunimo u novom dobu, to ćemo morati da proširimo. A na tijelo ćemo morati da gledamo kao na neophodnu stvar koja živi i postoji i mi moramo da mu damo što mu je potrebno, ali ne više od toga. Čak i sada vidite ljude koji ne žele da jedu, žele da su na dijeti, ne žele razne stvari, i počinjete da uviđate da su svi ti viškovi štetni. Čak i sada vidite tu situaciju, ali još uvijek ne vidite donju liniju, koju međutim vrlo sporo dostižete u svemu. 

Voditelj: Dakle, ove izmjene pomjeraju fokus sa bestijalnih ili elementarnih potreba, na našu svjesnost o duhu u čovjeku itd, a vi govorite o ovom prenosu fokusa ili pažnje, kao o nečem esencijalnom. 

Dr. Lajtman: Da, I mi već vidimo da smo tamo i po hrani takođe. Već tražimo zdraviju hranu, a zdravije je mnogo skuplje, to vam mogu reći. Pa, shvatate, to je jednostavno - trgovina. Takođe, virtuelni svijet umjesto materijalnog svijeta. Ulazimo u ovo novo doba putem informacija i sve prelazi u ovu virtuelnu formu. Tamo je sve relativno besplatno. Tamo ne morate da kupite novine, ne morate da se vozite do nikakvih mjesta, niti da idete u bioskop. Sve je besplatno i sve postoji u tom virtuelnom svijetu, tako da i vi postojite virtuelno. Vi postojite, ne u svojoj materijalnoj formi, već u vašoj internoj, duhovnoj formi. 

Voditelj: Dakle, ako ja dobro razumijem proces koji opisujete, vi računate na razvoj nove svjesnosti i svijesti u široj populaciji, putem kojih će se razviti proces uzajamne pomoći, koji će nas dovesti do stanja, u kojem će osnovne potrebe svakog pojedinca biti zadovoljene. 

Dr. Lajtman: One će biti obične, biće zajedničke, kao na internetu. One će se dijeliti, sve ove potrebe, u njihovom ispunjenju, jer mi sve više i više živimo u duhovnom svijetu, u virtuelnom svijetu, u svijetu osjećanja, emocija, veza. Sve manje i manje prostora dajemo materiji. Dakle, hajde da napravimo jednostavnu kalkulaciju. Ako jedna stvar nestane, npr. reklama, znate li šta će se desiti u svijetu? Sve one nepotrebne stvari u svijetu će nestati, jednostavno ih neće biti, a mi sada živimo sa ljudima ispranih mozgova, koji će nam prodati što god žele, dok god zarađuju. A ovdje, u ovom velikom broju nezaposlenih ljudi i značajnom smanjenju kvaliteta života, gdje ćete vidjeti reklame ujutru, ili koliko god da nešto reklamiraju, ja to neću ni pogledati. To mi neće pomoći jer meni treba hljeb. 

Voditelj:  Stalno sam zbunjen, jer se ovdje krećemo između dvije linije, a ja sam se kretao između više linija, a ne samo dvije. Dakle, u jednoj liniji, vi opisujete stvarnost gladi, gdje ljudi nemaju hrane. Ne govorite o Africi. Hajde da govorimo o Izraelu, biće mi lakše. Govorite o ljudima koji su gladni hleba i ne žele reklame, i ovo je situacija u budućnosti. A onda govorite o situacijama u sadašnjosti, gdje vidimo ljude koji protestuju i kojima je teško da preguraju do kraja mjeseca. Dakle, da li vi računate da će doći do toga da imamo ljude koji će postati gladni i koji će lutati ulicama ili da li želite već sada da pokrenete proces objašnjenja ili podržavanja i javne svijesti?

Dr. Lajtman: Tako je. 

Voditelj: Dakle, kada govorite o tim budućim slikama ili vizijama, govorite: hajde da vidimo scenario. Danas imate ovaj broj nezaposlenih, hajde da to pomnožimo sa hiljadu procenata. Onda vidimo problematičnu sliku. Dakle, kako da se izborimo sa tim već sada? Ta slika, još uvijek nije stvarnost, pa šta stavljate u prazninu između ovog užasnog scenarija i promovisanja ovoga što sada radite, da biste izbjegli da dođete do takvog stanja? 

Dr. Lajtman: Jednostavno im dam tu buduću sliku ili viziju, dam im znanje da zadrže tu sliku kako i zašto smo se razvili od početka istorije do sada i od sada ubuduće. Pogledajte šta pišu naučnici, šta se dešava u svijetu itd. Ja im otvorim oči da bi nešto saznali, da bi vidjeli šta dolazi. Ja želim da budu mudri, želim da vide od danas pa na dalje šta će se desiti sjutra, a onda će da odluče. Nema potrebe da ih ja ubjeđujem. Ne pretvaram se u marketinškog agenta. Dajem im činjenice i razloge da bi oni sami vidjeli i odlučili šta će da rade. To je moj posao. Ja ih ne ubjeđujem niti pokušavam da ih ubijedim u ovaj socijalizam budućnosti. Oni sami za sebe moraju da vide kako će društvo izgledati više ili manje, i šta mi treba da uradimo, da bi ovaj prelazak bio lakši, i to danas, a ne sjutra. Možemo li se danas organizovati međusobno na bolji način? Hajde da organizujemo nekoliko radionica, nekoliko diskusija. Hajde da vidimo kako možemo da se organizujemo na bolji način. 

Voditelj: O čemu možemo da razgovaramo na tim radionicama, npr. recimo da imamo takvu radionicu, koja ima za cilj da razvije našu svijest tako, da ne dođemo do ovog tamnog scenarija koji opisujete?

Dr. Lajtman:  Pa, to zavisi od toga gdje počinjemo. 

Voditelj: Naša orijentacija je novac, u toj smo specifičnoj orijentaciji. Novac jeste naša orijentacija. To je nešto što dira svakog, pa ako možemo da razgovaramo o tome kroz novac, bilo bi dobro. 

Voditeljka:  I još nešto: treba kroz ovaj pristup da budemo pozitivni, a ne da se ponašamo kao da je došao kraj svijeta.

Voditelj:  E, sad, to što je milion ljudi na ulicama, nije pozitivno. 

Dr. Lajtman: Ne govorimo o tome. Ne govorimo o tome kako je milion ljudi na ulici. Reći ću to na ovaj način: koje vrste potrebnih usluga, biste vi voljeli da dobijate osim socijalne pomoći, zdravstvenog osiguranja, porodiljskog odsustva, godišnjeg odmora, penzije, fondova raznih vrsta koje svi imamo na poslu, razne vrste obrazovnih fondova, besplatne školarine za djecu, besplatnog vrtića, u nekim slučajevima besplatan univerzitet itd? Dakle, kakve dodatne usluge biste željeli da dobijate? To je jedno pitanje. Drugo pitanje je koliko mislite da su vrijedne usluge koji dobijate od države? Jer,ako živite bez ovih usluga,koliko bi koštale?

Voditelj:  One koje trenutno primam? 

Dr. Lajtman:  Da.To je druga stvar, a treća je, već smo imali pitanje: kakve dodatne usluge biste željeli da imate. 

Voditelj: Da li želite da zamijenite poredak? 

Dr. Lajtman:  Da, recimo da promijenimo poredak. 

Voditelj: Koliko vrijede usluge je prvo pitanje. Drugo pitanje je šta biste željeli dodatno u budućnosti.

Dr. Lajtman: Tako je. Dalje, šta biste preporučili, koje usluge biste preporučili za one kojima su potrebne, za samohrane majke, za starije osobe u poređenju sa onim što danas dobijaju? Koliko toga mislite da vam nedostaje ili da vam je potrebno na mjesečnom nivou, kako biste svoju porodicu i svoj dom snabdjeli ovim dodatnim uslugama, dodatnim aktivnostima nevezanim za školu, itd, u novcu i tačno koje usluge želite? Kakve aktivnosti za djecu, za vašu suprugu, za sebe, za nešto drugo? Takva vrsta radionice, nešto te vrste vezano za ovu temu, a ne da se bavimo drugim temama. U sledećoj radionici to bih drugačije uradio. 

Voditelj: Možemo li da pitamo nešto o ovoj? 

Dr. Lajtman: Da. 

Voditelj: Sva ova pitanja, dali ste četiri pitanja, i pobudili ste u meni misli o stvarima koje bih želio. 

Dr. Lajtman: Da. 

Voditelj: Rekli smo, prvo da vidimo šta već imate, a onda ste rekli šta biste još željeli. 

Dr. Lajtman: Da, ali ja bih otvorio ova pitanja, jer ljudi ne razumiju, a primaju sve te stvari koje zaslužuju od države. Čovjek to vidi kao nešto normalno, ne razmišlja više o tome. Pa, imam penziju. Činjenica je da država uzima od njega određeni iznos i stavlja ga u fond, i onda iz toga pravi penziju. On to ne razumiju u tolikoj mjeri. On je dobija i to je to, kao odmor, kao porodiljsko odsustvo, zdravstveno osiguranje za bebe, on to dobija kao da se to podrazumijeva. On ne razumije da on plaća za te usluge i on takođe učestvuje u njima, i svi učestvuju, i oni koji dobijaju 20.000 mjesečno i oni koji dobijaju 5.000 mjesečno, proporcionalno, diferencijalno. On zapravo toga nije svjestan. 

Voditelj: On to čuje.

Dr. Lajtman: Da, da, znam, ali nije baš u tolikoj mjeri toga svjestan. On nije svjestan osnova ovih kalkulacija i onoga što je u njima, da je ovdje socijalna participacija, diferencijalna participacija u održavanju društva sa njegovim osnovnim potrebama. Za njegovo dobro, za njegovu održivost, a onda nakon što ovo dobro procesuiramo, kada osoba ovo čuje, kada čuje predavanje, treba da ide u radionicu, mora da počne da vidi svijet kako je izgrađen, kakva je cijelaova stvar koja nije jednostavna. Niko ne zna šta oporezivanje znači, uzimaju novac za ovo i ono. Ko to živi, ko to osjeća? Treba nam osoba koja će ovo doživjeti, koja tačno poznaje svoju domaću ekonomiju, ono što može da uradi i što ne može, i kako da troši. On treba da zna sve ove stvari, a onda ga pitamo da li si zainteresovan za dodatne usluge? Ako kupiš ovo, to košta ovoliko. Ako to uradiš na drugačiji način, koštaće ovoliko. Vrlo jednostavno. 

Voditelj: Kako je to moguće drugačije? 


Dr. Lajtman: Drugačije - uzajamnom participacijom. Nekada bi vaše dijete htjelo da ide na džudo časove, ili vožnju biciklom, ili neke druge časove, a vaša ćerka onda želi na časove baleta ili časove plesa, ne znam, a vi to ne možete da priuštite. Koliko košta svaki čas? Oko 3.000 šekela mjesečno. 

Voditelj: Pa, ima i skupljih, zavisi da li su privatni časovi, da li je grupa, osim za odjeću i sve ono drugo što im treba. 

Dr. Lajtman: Naravno, vi želite da to bude besplatno. 

Voditelj: Naravno, ja imam četvoro djece. 

Dr. Lajtman: Dobro. To bi vas mnogo koštalo, te subvencije. 

Voditelj: Neće koštati mnogo. 

Dr. Lajtman: Neće koštati ništa. Dobićete razne vrste odjeće, kao skoro iz radnje, a vaša djeca će ići besplatno na ove aktivnosti. Ali vi, vi ste ekonomista i moraćete da radite dvije ili tri večeri da biste pomogli ljudima da urade nešto, ili u našem društvu gdje organizujemo radnju ili skladište, vi ćete tamo pomagati u računovodstvu, a vaša djeca će ići na aktvnosti posle škole i vi osjećate da doprinosite društvu, a to doprinosi vama. Imate drugačiju atmosferu i nemate izbora. Morate da platite. Novca mora biti. Ali to je jednostavno drugačiji način, ne pada sa neba. 

Voditeljka: Sa kakvim razumijevanjem osoba treba da napusti radionicu. 

Dr. Lajtman: Imam profit i mogu da se organizujem zajedno sa drugima u kolhoze ili kibuce ili drugo, ali isplati se. Na takav zajednički način dostižemo ovu dobru participaciju. Istina, samo govorimo o novcu i profitabilnosti, ali iznutra počinjemo da dajemo ljudima razne vrste višeg razumijevanja, da je povezanost bitna čak za zdravlje, i imamo dokaz za ovo. Odjednom se dešavaju razne stvari i vi imate mekšu atmosferu u porodici, a ako ne, možete da odete do gđe Nicaš u našem komšiluku I ona pomaže u takvim situacijama itd. Našim učestvovanjem možemo da uradimo mnogo. Nemamo izbora, ako stignemo do stanja u kom možemo da snabdijemo ljude ovim stvarima. A sada je pitanje, kako će država, šta će država uraditi kada ne bude bila u stanju da obezbijedi ove najpotrebnije stvari. 

To je problem, i mi moramo da razmislimo o tome, ali ovdje nemamo izbora. Moraćemo nešto da uradimo, tako da ćemo možda morati da organizujemo cjelokupno naše tržište na način da ono funkcioniše na najpotrebniji način, i svu našu ekonomiju. Vidimo da stojimo pred ovom novom stvarnošću, ali ne možemo o tome da govorimo na potpuno otkriven način kao da se cjelokupan svijet kreće prema situaciji u kojoj sve funkcioniše samo na najpotrebniji način, bez novca, već po principu uzimanja i davanja. Ovo je jednostavno tako. Mi to još uvijek nismo svarili, ali kao da je to u našem tijelu. Sve radi po principu uzajamnosti i to će se desiti. Znaci da je to tu, ali ovaj prelaz nije lak. Što više počnemo da razumijemo, biće lakše, jer naše misli lutaju svijetom i povezuju se i integrišu, tako da ćemo biti u stanju da više razumijemo sistem. Mi ćemo ga živjeti, bićemo u stanju da ga prihvatimo na lakši način. Nećemo raditi protiv njega, jer vlada nije u stanju da uradi ništa povodom toga. Vidimo to i na evropskom tržištu i ekonomiji, koliko su bespomoćni. Tada ćemo biti u stanju da nama olakšamo stvari i da olakšamo ulazak u ovaj novi svijet, u ovu novu stvarnost. Ulazimo u potpuno novi sistem, gdje će novac biti duhovni novac, rekao bih, i gdje će čovjek učestvovati u društvu, u njegovim uopštenim potrebama, da bi primio od društva potrebno ispunjenje. Ali, to se zapravo ne mjeri novcem, već potrebom koja je zajednička svima nama, jer dolazimo u stanje u kojem nećemo morati da proizvedemo više od svega onoga što je potrebno, već ćemo biti u stanju da to sebi priuštimo. Kriza nas spušta na taj nivo, koji je zapravo dno u materijalnom smislu i zajedno sa tim, mi ćemo početi, putem ove povezanosti, da se uzdižemo do osjećanja i iskustava ispunjenja koja su viša od duhovnih, socijalnih i kulturnih. 

Voditelj: Mogu li da pitam? 

Dr. Lajtman: Da. 

Voditelj: Govorio sam prijatelju o stvarima kojima nas vi ovdje učite i o seriji razgovora o novcu, a onda mi je on rekao nešto što me vrlo iznenadilo, a ovo što se maloprije rekli, podsjetilo me na ta socijalna i kulturna osjećanja i o tome sam pričao. Kada se ljudi povežu nastaje takva toplina, posebno osjećanje i pitao sam ga o tome. On mi je rekao da je posjetio članove svoje porodice i pitao sam ga kako oni reaguju na takve ideje. On je rekao: šta, to? Samo ne to! Šta biste vi rekli da neki član moje porodice pozove moje roditelje na večeru za rođendan. Šta bi oni trebalo da kažu? Oni onda računaju, moraju da idu i sjede tamo čitavo veče, sa tom i tom osobom, a oni to ne žele, samo ne sa tom osobom.

Dr. Lajtman: Odlično. Sada mogu da idu kod svakog kod koga oni to žele. 

Voditelj: Ali oni ne žele. 

Dr. Lajtman: Pa, mogu da idu kod drugih ljudi,a ne samo kod članova porodice od kojih su umorni. 

Voditelj: Ne, oni ništa ne žele.

Dr. Lajtman: Pa, onda ih pustite da ostanu kući. 

Voditelj: Pa, oni i ostaju kući. Jeste, ali vi pokazujete ovdje neko veselje, ali ljudi se danas osjećaju na način da žele da žive u svojoj maloj ljusci. Dajte mi sve što mi treba u mom frižideru, i u zamrzivaču, ako je moguće, i to je to. Neka mi niko ne kuca na vrata. Imam internet, ne želim da bilo ko dođe da me uznemirava. A vi hoćete da me izvedete ne znam gdje, svi su u krugu, pjevaju, igraju itd. 

Dr. Lajtman: Ne, nema igranja ni pjesama. Ne. Ja govorim o nama. Žele li da imaju pun frižider? Da, svako to želi. Pa, šta da radimo onda? Samo putem povezanosti i našeg rada koji je društven i odnosi se na povezanost to se može. To je malo odbojno. 

Voditelj: Pa, nema drugog načina, hoće li pun frižider ili ne? Za sada, frižider je pun i  niko neće nigdje da ide, tako da je pitanje šta da radimo sada? U ovoj fazi imamo hrane. U redu, ako nemamo to, onda imamo nešto drugo. Nemamo biftek, ali imamo piletinu. U ovoj fazi, kako, kojim sredstvima možemo da me izvučemo iz moje ljušture, ali da ja ne zavisim u potpunosti od toga da li je moj frižider u potpunosti prazan, kako bih se aktivirao? Ako ti ja kažem: slušaj, uskoro nećeš imati ni mlijeka u frižideru, hoće li me to natjerati na izađem iz kuće? Pa, onda ćeš doći do negativnog pristupa. 

Dr. Lajtman: Onda, hajde da to uradimo na drugačiji način. Recimo da pripremaš skladišta sa odjećom, igračkama, stvarima koje nisu baš toliko neophodne, ali je dobro i ugodno da ih neko koristi. Da, kuhinjske stvari, kolica za bebe i razne vrste igračaka, i sve one stvari sa kojima ljudi ne znaju šta će. Popunićemo neko skladište i ljudi će doći i to dobiti besplatno, jer to inače ne mogu kupiti. Uzmete, dobro operete i date svom djetetu i ono to koristi. Za djecu to nije problem itd. Takođe i kuhinjske stvari i kućne aparate, nemate pojma šta sve ljudi bacaju. Dakle, hajde da počnemo sa tim. Ne treba vam više od toga, nikome ne dugujete ništa, pa hajde da počnemo sa tim. Hajde da počnemo tako što ćemo naučiti ljude na povezanost na ovaj način, putem ovakvog skladišta. To nije da ja sjedim u vašoj kućii da sada vaša žena treba da mi napravi kolač ili tako nešto. Ne. Povežemo se putem ovakvog skladišta. To je efikasno – povezanost putem mjesta gdje imamo besplatne aktivnosti za djecu je dobra itd.

Voditeljka: Možda bismo mogli da koristimo sam novac, kako bismo motivisali ljude i daću primjer onog što mislim. Postavljate niz pitanja i uzeću prvo: pitate koliko mislite da koštaju usluge koje sada dobijate. Drugo, koje dodatne usluge biste željeli da budu besplatne, i onda ovdje možete da pitate koliko one koštaju, a takođe i šta biste vi bili voljni da uradite da biste ih dobili.

Dr. Lajtman: U redu, nisam baš razvio ova pitanja. 

Voditeljka: Naravno, u pravu ste, a onda recimo da sam došla do zaključka da je to 2.000 šekela i onda vi pitate šta sam ja voljna da doprinesem da bih platila za to. Znači, uzmete novac i koristite ga kao motor da bih ja bila voljna da učestvujem, ne zato što želim, već zato što me vrijednost motiviše. 

Dr. Lajtman: Tačno, ali nema novca u društvu.

Voditeljka: Ne, to je neka vrsta vrijednosti koju dajem uslugama koje pružam, npr. 2000 šekela. Da, tako je. I onda mogu da procijenim, šta sam ja voljna da dam u toj vrijednosti.

Voditelj: Ranije ste pomenuli da je svrha procesa, kroz koji ovdje prolazimo da stvori veću otvorenost među ljudima koji će jedni drugima biti potrebni, kako bi mogli da obezbijede naše egzistencijalne potrebe

Dr. Lajtman: Zato što na kraju, priroda nas obavezuje da dostignemo balans sa njom, što znači da budemo povezani kao ćelije u jednom tijelu. Da. 

Voditelj: Kako to mislite otvorenost među ljudima? 

Dr. Lajtman: Otvorenost je uzajamnost. Meni ne treba da vi otvorite vašu dušu i sve vaše misli, vaše unutrašnje ili intimne misli itd. Ne, ja neću da zabadam nos u vaše lične stvari. To me zapravo ne interesuje. Meni je stalo i želim da učestvujem sa vama u svemu što možemo, da pomognemo jedan drugom u našem materijalnom životu, a odatle doći ćemo do stanja u kom razumijemo da možemo biti povezani malo više na unutrašnji način, i ta uzajamna povezanost i veza, a da o tome i ne razgovoramo – vidjećemo koliko to pomaže ljudima da se bolje osjećaju u životu. Trenutno govorimo o tim i takvim fazama, a ne o stanju jednog čovjeka i jednog srca. Ne skačemo odmah do takvog stepena. 

Voditelj:  Kako biste mjerili tu otvorenost u ljudima? 

Dr. Lajtman: Mjerio? 

Voditelj: Da, ovdje govorite o procesu koji dovodi do veće otvorenosti. Koje vrste faza vidite u takvom procesu? Prva faza, druga faza, nema ih mnogo više. 

Dr. Lajtman: To je osjećaj, ne znam šta da vam kažem. To ide u skladu sa pitanjima koja žele da pokrenu u svojim diskusijama, u međusobnoj povezanosti, u večernjim izlascima koje možda imaju u svom kraju. To zavisi od toga šta traže: hajde da uradimo ovo ili ono, uobičajene stvari: hajde da izgradimo pozorište za našu djecu, da to imaju, itd. Da bi oni počeli da grade takve stvari moraju da razumiju da su te stvari koje dijele vrijedne toga; hajde da napravimo televiziju koja će biti samo za naš kraj i da naši mladi budu na tom tv kanalu, i da izgradimo neku vrstu tv studija. Danas, to uopšte nije toliko skupo. Onda će postati bolji umjesto da odu ne neko drugo mjesto. Ne znam kako bi to bilo. Dakle, razne vrste takvih ideja. Umjesto da idu u Tel Aviv, hajde da im ovdje otvorimo klub i učestvujemo u životu svojih komšija, jer vidimo da je to vrijedno toga, da to daje sigurnost našoj djeci, meni, popravlja moje raspoloženje itd.

Voditelj: Zapravo, ja počinjem da nazirem tamu u toj vašoj rečenici: što više osoba želi da dijeli i učestvuje u životu svojih komšija... Ne, zato što je to vrijedno toga. Pa, vi ste me podsjetili na moje komšije i šta da vam kažem: ubijte me, ali ja ne želim da učestvujem sa njima u bilo čemu.

Dr. Lajtman: Ne znam, sjećam se kada su pale te Sadamove bombe. Ali, sada nema bombi, a kada dođu, na žalost, ja ću morati da ih dočekam u našoj... Pa, ili ih ubijte ili se povežite... Ne postoji ništa što vi možete da uradite. Postoji mnogo što može da se uradi. Dok ne dođu rakete, obećavam da nikada neću sjedjeti sa njima u radijusu od kvadratnog metra. Dok ne dođu te bombe, nemamo o čemu da razgovaramo. A, možda će vaša djeca htjeti časove za bicikl, a u tom komšiluku, vi imate u istoj zgradi nekoga, možda nekog od vaših komšija, ko želi to da ih nauči. On je profesionalac, ima čak i diplomu ili tako nešto, pa može da nauči djecu. On onda organizuje te časove i ne želi novac za to, samo želi da vi njemu pomognete kasnije. Vi uzmete taj čas, napravite ispravnu kalkulaciju za socijalnu pomoć, oprostite, za porez, a onda neka druga osoba može da sredi nešto drugo.

Voditelj: Teorijski, to dobro zvuči

Dr. Lajtman: Ali u stvarnosti, ja mislim da ne bih uradio ništa. 

Voditelj: Ne, dozvolite im da se igraju biciklima. Ja govorim o stvarnosti, a ne o teoriji. Ja sam i odrastao u takvom običnom životnom okruženju i ne želim da učinim ni jedan korak prema njima. 

Dr. Lajtman: Djeca će igrati šah, pa ćemo mi to pokušati u našim radionicama.

Voditelj: I vi ćete se promijeniti. 

Dr. Lajtman: Sada ste već optimista.

Voditelj: Ko dolazi na takve radionice u današnje vrijeme? 

Dr. Lajtman: Koliko ljudi ne dođe uopšte? To zavisi od reklame. Možda ću ja organizovati te radionice o temama za koje će oni biti zainteresovani. 

Voditelj: Ako moje komšije dođu na te radionice, ja vam obećavam da ja neću doći. Ne želim da vidjam te ljude koje poznajem.

Dr. Lajtman: Onda ćemo to uraditi bez tebe, bez tvoje žene i djece. Oni će biti ljubomorni na to što vaše komšije imaju, a onda će tebe proklinjati, zato što imaju takvog tatu, jer oni pate zbog nedostatka usluga.

Voditelj: Pa, želimo vam sreću sa ovim. Hvala vam, a mi se vidimo u radionicama. Do tada, sve najbolje i doviđenja.




Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.