
Da li je duhovno poslednja nada za spas čovečanstva
Princip „Ljubi bližnjeg svog kao sebe samog” nije samo lepa ideja ili moralno uputstvo. To je jedina kapija kroz koju čovečanstvo može da uđe u svoje ispravljeno stanje, to jeste stanje u kojem uživamo u harmoničnom, mirnom, večnom i celovitom životu iznad naših egoističnih nagona koji nas razdvajaju, i u čudesnoj povezanosti jednih sa drugima.
Ipak, mi tu kapiju ne vidimo odmah. Tražimo na svim drugim mestima, isprobavamo bezbroj puteva, zamena i rešenja, verujemo da ispunjenje možemo da nađemo u ličnom uspehu, moći, znanju, bogatstvu ili čak samo jednostavnim zadovoljstvima. Na kraju, nakon mnogih razočaranja, otkrivamo da nijedan od ovih prolaznih izvora zadovoljstava ne može da pruži trajna rešenja.
Kapija je sve vreme bila tu, ali nismo mogli da je vidimo jer još nismo iscrpeli sve mogućnosti. Ono što nedostaje je razočaranje, ne delimično razočaranje, već razočaranje u svaki egoistični pokušaj da pronađemo ispunjenje. Tek kada razumemo da svi drugi putevi vode u prazninu, postajemo sposobni da vidimo jedini pravi ulaz.
Zbog toga su naša lutanja neophodna. Moramo da postignemo stanje u kojem ostaje samo jedna mogućnost, a to je povezanost. Takva veza je istinsko prianjanje i istinsko bratstvo.
Bratstvo znači da svi ljudi postoje unutar jedne želje i namere. To je stanje potpunog unutrašnjeg spajanja, gde je svako povezan sa svim ostalima. Čovečanstvo se vraća u prvobitan sistem koji se naziva Adam HaRišon, gde postaje potpuno povezano jedinstveno telo, to jeste „Jedan čovek u jednom srcu”. Ovo je buduće stanje u koje nas priroda vodi.