
Kako kabala objašnjava sahrane, žalost i šta ostaje od osobe nakon smrti
Kako treba da se odnosimo prema odlasku osobe sa ovog sveta, prema sahrani i prema pružanju utehe ožalošćenima?
Iz perspektive duhovnog, veliki cilj našeg razvoja jeste da postignemo princip „Ljubi bližnjeg svog kao sebe samog”, da se povežemo sa svima „kao jedan čovek u jednom srcu”. Ova povezanost će nas dovesti do poistovećivanja sa opštom silom prirode, jedinom silom koja je u osnovi stvaranja.
Napredovanje ka ovom cilju prati proces koji se stalno ponavlja. Po prirodi, suprotne i egoistične želje se bude u našim srcima i mi moramo da se uzdignemo iznad njih u povezanosti i ljubavi. Iz dana u dan, želju za željom, pozvani smo da ispravimo na isti način.
Kada sve naše želje budu ispravljene i ne preostanu nove želje koje treba da otkrijemo, i nakon što smo posvetili čitavo svoje srce društvu, onda telo ostaje takoreći prazno, bez duha života.
Ispravljeni duh osobe nastavlja da živi unutar kolektiva, dok društvo preuzima prazno telo i sahranjuje ga. Na taj način, odajemo počast spoljašnjoj odeći, telu koje je nekada nosilo želje koje su ispravljene i s ljubavlju predate kolektivu. Pratimo ga na njegovom poslednjem putovanju, umotano u belu pogrebnu odeću koja simbolizuje davanje.
„Neka Njegovo veliko Ime bude uzvišeno i posvećeno”. Molitva Kadiš izražava zahvalnost. Ukoliko je osoba ispravila želje otkrivene u njoj, što se naziva „posvećenjem želje”, tada je uključena u savršenu povezanost koja postoji između svih ljudi. U toj vezi oseti se Viša sila, a izražena zahvalnost je za pomoć koju nam ova sila pruža da se povežemo jedni sa drugima i da sami postanemo posvećeni, takođe.