U oproštajnoj objavi na Fejsbuku, on je napisao: „Loše je kada je čovek sam. Usamljenost ubija. Dan za danom, mesec za mesecom, godina za godinom, a ja sam i dalje sam: na ručku, na poslu, uveče, vikendom, praznicima, na rođendanima kojih se niko ne seća. Nekoliko prijatelja koje sam imao vremenom su nestali. Došlo je vreme da odem”.
Tragedija usamljenih ljudi
Ova tragedija je daleko od izolovanog slučaja. Socijalna izolacija, usamljenost i depresija su najčešći uzroci samoubistava. A ima ih više od osamsto hiljada svake godine.
U svom poslednjem izveštaju, SZO je proglasila usamljenost novom globalnom epidemijom i prepoznala je kao ozbiljnu pretnju po zdravlje. Prema SZO, skoro svaka šesta osoba na Zemlji pati od usamljenosti. U Sjedinjenim Državama, 54% ispitanika priznalo je da nema bliske prijatelje. A to je oko dvesta miliona ljudi.
Približno jedna trećina Britanaca često se oseća usamljeno. Strah od samoće mnoge ljude primorava da nabave kućne ljubimce. U Engleskoj, polovina ljudi starijih od 65 godina većinu vremena provodi ispred televizora sa psom ili mačkom.
Usamljenost u mnoštvu ljudi
Zašto se ljudi osećaju usamljenije nego ikad u tehnološki najkomunaktivnijoj eri u ljudskoj istoriji? Razlog za to je što smo izgubili prirodne veze jedni sa drugima. Nama se samo čini da nastavljamo da komuniciramo kao i ranije. Ali u stvarnosti, sve što smo izumeli: radio, televiziju, internet, računare sa beskrajnim brojem programa - dovelo je do toga da smo se udaljili jedni od drugih.
Da, počeli smo da dobijamo više informacija. Ali to nas nije zbližilo. Komunikacija putem ekrana je prestala da nam daje unutrašnje ispunjenje. Članovi smo nekih virtuelnih grupa i zajednica, ali ne osećamo unutrašnju vezu u njima kao sa bliskim ljudima. Iz ljubaznosti pitamo: kako ste? - ali nas njihov život, u stvarnosti, ne zanima.
Između nas, odavno nema srdačne povezanosti. Navikao sam na to da nikome ništa ne dugujem, i da meni niko ništa nije dužan. Niko mi ne treba, i ja nikome nisam potreban. To jeste, u stvarnosti, nisam ni sa kim povezan.
I tako živimo odsečeni od stvarnog života. Istina, brinemo o poslu, kući, filmovima na TV-u, prijateljima na društvenim mrežama. Na kraju krajeva, sa njima je lako - ne zahtevaju od mene iskreno učešće.
Ali ponekad se u grlu pojavi strah da tako može da prođe čitav život. Sam sam, i zaista nisam nikome potreban. To je užasan, zastrašujući osećaj. Takav, da ukoliko u tom trenutku osobu niko ne podrži, ona može čak i da izvrši samoubistvo.
Želim da budem individua
Čini se da je dobro to da ne zavisimo ni od koga. Ali vidimo da to nije tako. Jer prirodno je da imamo želju da budemo povezani jedni sa drugima dobrim vezama. Potrebno mi je da mi neko bude važan,a ja da budem važan nekome. Želim da ne budem statistička jedinica, već osoba, da neko bude zainteresovan za mene.
Ali u školi nas niko ne uči kako da uspostavimo dobru povezanost. Na poslu takođe, nikoga ne zanima sama osoba. On je važan jedino kao radnik. Mi nismo izgradili društvo koje bi nas povezalo prijateljskim odnosima, gde jedni brinu o drugima. Sredstva komunikacije se samo tako zovu, ali sa čime nas ona povezuju? Mi smo izgubili ispravan smer naših težnji.
Ne postoji povezanost čak ni između roditelja i dece. Roditelji odlaze na posao rano ujutru i vraćaju se kasno uveče. Čim deca imaju priliku da napuste roditeljski dom, odmah beže. A ukoliko i ostanu, to je samo zato što nemaju gde da odu i isplativije je ostati sa roditeljima.
To jeste, ovo je čisto potrošački stav. Mama će uvek hraniti, oblačiti i pružati smeštaj. Ali ja sam neću stvarati takvu porodicu. Nisam odgajan za porodične odnose. Odrastao sam u porodici gde su moji majka i otac bili zauzeti na poslu ceo dan i praktično nisu viđali porodicu.
Porodica treba da bude porodica
Porodica je nekada postojala kada je žena sedela kod kuće sa decom, a muškarac išao na posao. Uveče se cela porodica okupljala za jednim stolom i svi su gledali jedni druge, a ne u televizor. U porodici je bilo mnogo dece, a bake i deke su živele sa njima.
Danas to više nije slučaj. Danas se dete zaključava u svoju sobu sa računarom i živi svoj život. Odrastamo ravnodušni, lišeni ljudskog učešća i ne trebamo jedni druge. Barem, ovakvi kakvi smo sada, ne trebamo jedni druge. Odatle i dolazi usamljenost.
Pa
ipak, čovek pati od usamljenosti. Potrebno mu je da oseti da je na neki način
povezan sa drugima. Čak i ukoliko ne želi da na sebe preuzme obaveze, on je i
dalje društveno biće i ne može da živi bez društva.
Želja da se bude potreban
Čoveku je potrebno da oseća da je deo društva, da se oslanja na njega, da uči od njega, da bude potreban. Ali, ukoliko je povezanost sa društvom prekinuta, i niko nije zainteresovan za njega, niko ne razgovara sa njim, onda on ne odrasta kao čovek, već kao životinja.
Danas još uvek možemo da ispravimo situaciju i pomognemo milionima ljudi da prestanu da pate od usamljenosti. Ali, da bi to postigli, neophodno je da svi promenimo svoj stav jedni prema drugima. Treba da razumemo da smo, u suštini, svi mi, svi ljudi na Zemlji, jedna velika porodica. I treba da brinemo o tome šta svako od nas oseća.
Naravno, to nije lako da učinimo. Potrebno je da promenimo svoju percepciju sebe i sveta. Ali kada u tome uspemo, naš život će zablistati potpuno drugačijim bojama. A statistika usamljenih ljudi će zauvek ostati u prošlosti.
Link - Одиночество,
которое убивает
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.