
Prelepa daljino, ne budi surova prema meni
Prošli smo dug put u svom razvoju, ali uprkos činjenici da je već
jasno da smo zapali u ćorsokak, nama se i dalje čini da ovaj put negde vodi. I
po inerciji nastavljamo da koristimo stare metode koje su nas u taj ćorsokak i
dovele.
Kapitalizam umire
Zapadni svet je zasnovan na kapitalizmu, a u osnovi kapitalizma je konkurencija, što se na na engleskom kaže competition. Glagol compete (nadmetati se, takmičiti se, konkurisati) potiče od kasnolatinske reči competere, što znači zajedno tražiti. A ranije je ova reč značila sastati se, složiti se, podudarati se. Ovo izgleda kao loša šala, ali je istina. Eto kako rastući egoizam vremenom iskrivljuje pojmove dajući im suprotna značenja.
A mi smo na osnovu ovoga načinili beskonačno međusobno nadmetanje. Kao rezultat toga ogroman deo modernog poslovanja odvojio se od zdravog razuma. I mi pred tim zatvaramo oči.
Izgrađeni su gigantski „lanci hrane” koji hrane milione ljudi i organizacija, koji apsolutno nikome nisu potrebni osim njima samima. Njihova snaga je u međusobnom podržavanju i u neznanju obmanutih masa. Ali u tome je i njihova slabost.
Sa svakim novim globalnim udarom, suvišna preduzeća – velika i mala – počeće da nestaju. Otpašće kao nepotrebna. Nikakvi milioni ih neće spasiti; naprotiv, potonuće na dno poput mrtvog tereta. A ako nam ni ovo ne otvori oči, onda će se čitav kapitalizam srušiti na nas u opštem kolapsu sistema. Na kraju krajeva, on nije stvoren za krize; razmažen je, arogantan i star. Granice njegove izdržljivosti gotovo da su iscrpljene.
Nekada je on, svojim idealima, ponosno proglašavao slobodu i težnju
ka sreći. Međutim vremenom, sloboda se degenerisala u konzumerizam, a pravo na
težnju ka sreći, kako se pokazalo, nije garancija da će se ona postići.
Završen je još jedan krug, na čijem kraju sve ono što je lepo ponovo je
iskrivljeno i korumpirano.
Potreban nam je drugačiji sistem
U vremenu globalnih kataklizmi potreban nam je sistem koji nije zasnovan na konkurenciji, već na potpuno drugačijim odnosima. I nije bitno kako ga nazivamo; važno je kako to razumemo i sprovodimo u delo već sada, pre nego što poslednje resurse proćerdamo pokušavajući da spasemo ono što umire.
Sada je potrebno da postepeno gradimo takvu strukturu društvenih odnosa koja nikoga ne ostavlja u nevolji i koja u središte stavlja čoveka, a ne njegov novčanik. Borba za tržišta, za džepove, za umove – sve to odlazi u prošlost. Polako, ali odlazi. A pred nama je borba za srca, za mogućnost da živimo kao jedinstvena porodica, za uzdizanje duha, za nove odnose između ljudi koji ne mogu da se nametnu silom, već samo mogu da se neguju.
I, za takvo društvo moramo da izgradimo novu ekonomiju kao temelj daljeg razvoja. To više neće biti čista komercijala i trgovina, koja iz nas isisava svu snagu, već deo pozitivnih društvenih veza, privredna osnova koja nije dominantna, već podržavajuća, uslužna i uravnotežena. Jednostavno rečeno, preokrenućemo društvo naglavačke.
Ne, to uopšte nisu snovi. To je sazrela neophodnost, realna
prognoza, imperativ vremena. I ukoliko je u početku to teško ozbiljno
prihvatiti, zamislite kako će na ovo gledati buduće generacije, za koje ćemo
mi biti nerazumni i glupi preci koji su svim silama kočili neizbežno i platili
užasnu cenu za svoje greške.
Ujedinjen svet
U ujedinjenom svetu svaki pokušaj profitiranja na račun drugih brzo se obija o glavu. Otuda, danas su ključne reči ravnoteža i racionalno. Ravnoteža između nas, ravnoteža sa prirodom, racionalno korišćenje resursa, istinski strateški pogled ka napred koji postavlja temelje za zajedničku dobru budućnost a ne za zajedničku grobnicu za prošlost.
Ovakav pristup se neće pojaviti sam od sebe, potrebno je da ga formiramo, i da tome podučavamo druge, posebno mlade, koji još nisu ogrezli ni okoreli, i za koje je moguće da se promene. A njima će se, gunđajući, priključiti i starije generacije.
Uostalom, učiti nešto novo – prirodno je i neophodno. Zašto nam je toliko odbojno da slušamo o obrazovanju i vaspitanju? Uvek je potrebno da nešto učimo, da se u nečemu menjamo. Od svih oblika rada, najvažniji je rad na sebi, on daje ton svemu ostalom. I ukoliko taj rad sprovodimo zajedno, sa ciljem i svesno, onda ćemo imati prijatna iznenađenja u životu.
I više od toga, upravo tada ćemo uistinu ozdraviti, isceliti društvo, osloboditi se nepreglednih zaliha naoružanja i rešiti more problema koji su danas nerešivi.
Glavno je da razumemo da, sa čime god da se suočavamo, suočavamo se sa samim sobom. Naša međusobna povezanost i odnosi određuju sve, uključujući i reakcije prirode. Danas priroda reaguje na sve veći disbalans - sutra će reagovati na unutrašnje zbližavanje između ljudi.
Kada govorimo o „globalnom selu”, o tome da smo „u istom čamcu”, mi ne govorimo samo o čovečanstvu, već o čitavoj planeti, o čitavom sistemu koji tek treba da istražimo. Sve je to povezano sa nama i tu povezanost ništa ne može da prekine.
Iz ovoga sledi da konkurencija više nije aktuelna. Nije moguće razviti posao ili bilo koju drugu aktivnost, koja društvu uistinu nije potrebna. Više ne smemo da povlađujemo sopstvenom egoizmu.
Sve što izlazi iz okvira racionalne ravnoteže i zajedničkih interesa generacija, brzo se okreće protiv nas. I umesto da budemo užasnuti situacijom, koja je merena zastarelim kriterijumima, hajde da se suočimo sa tim i priznamo da su prosperitet, razvoj i rast mnogo više od onoga što su nam utuvili u glavu.
Na kraju će postati jasno: ono što „gubimo” nije gubitak, a
to što dobijamo je pravo blago – miran, uravnotežen, ispunjen život sa
bezgraničnim potencijalom za samoostvarenje.
Link - Прекрасное
далёко, не будь ко мне жестоко
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.