NA IVICI OČAJA

 

Na ivici očaja

Malo-pomalo, realizacija tone: izgleda kao da ništa ne može da poboljša ovu situaciju: ni nova godina, ni nova administracija, ni vakcine. Život na brzoj traci jednostavno više ne funkcioniše. To ne funkcioniše u posljednjih godinu dana i izgleda da neće uskoro ni početi da funkcioniše. I, što više mi to razumijemo, to više postajemo očajni.

Postoji dobar razlog zašto izgleda tako kao da svijet ostaje bez goriva. Oduvijek je naše gorivo bilo u tome da tražimo novo zadovoljstvo, postignemo nešto novo ili iznova budemo u prednosti u odnosu na druge. Funkcionisali smo na gorivu koje pojačava ego; tamo gdje ego nije vidio nikakvu korist, mi nismo imali goriva za rad.

Tokom protekle godine, naš ego je imao toliko padova da su mnogi počeli da sumnjaju u to da je  ego zaista kralj kojem treba da služimo. Možda je uzaludno traganje za zadovoljstvima, koja prestajemo da želimo ubrzo nakon što ih dobijemo, razotkrilo njihovu neizbježnu besmislenost. Naposlijetku, ukoliko već znate da će vam ono što želite dosaditi kada to i dobijete, u čemu je uopšte poenta da se to dobije?

Naše vrijeme je vrijeme prepoznavanja istine o našim motivacijama, našoj civilizaciji, našim vrijednostima i na kraju o tome ko smo mi kao ljudska bića. Slika koju ova spoznaja daje nije lijepa, ali je veoma iskrena, a iz tačke iskrenosti započinje zdrav razvoj. Zbog toga mislim da je naše vrijeme toliko nevjerovatno, bez obzira na sve poteškoće.

MI smo u vremenu velike promjene; prelazimo sa percepcije svijeta kao svijeta pojedinaca,  na percepciju svijeta kao integralnog sistema u kojem smo svi mi djelovi i u kojem smo svi jedno. Percepcija svijeta kao svijeta pojedinaca primorala nas je da tražimo samo sopstvenu korist. Međutim, ovo nas dovodi u suprotnost sa smjerom kojim se priroda razvija. Priroda se razvija ka sve većoj složenosti, međuzavisnosti i uzajamnosti. Kada pokušavate da idete smjerom koji je suprotan smjeru čitave stvarnosti, sigurno će se događati loše stvari. Ovaj sukob između puta prirode i našeg puta osnovni je uzrok svih naših nedaća, posebno otkad smo počeli da ističemo našu individualnost, početkom 20. vijeka, jer je od početka novog vijeka izuzetno ubrzao tempo.

Sve dok nastavljamo da idemo protiv puta prirode, propadaće sve što gradimo. Zbog toga danas ništa ne djeluje: vakcine su ovdje, ali isto tako i virus; izbori su završeni, ali niko nije miran; i što je najvažnije, niko se ne osjeća sigurnim u vezi sa budućnošću i niko ne zna šta da radi po tom pitanju.

Ipak, odgovor se jasno vidi: ukoliko se budemo protivili prirodi i nastavimo da razmišljamo kao pojedinci, nećemo imati budućnost i nijedno rješenje neće biti uspješno. Ukoliko razmišljamo kao integralno čovječanstvo, koje je dio integralne planete, uspjećemo i naši planovi će uspjeti.

Uistinu sam pun nade. Vidim kako nam priroda ne ostavlja drugi izbor nego da sve preispitamo. Jedinstvo je jasan smjer našeg kretanja, jer se ovdje čitava priroda razvija i mi nijesmo isključeni. Pitanje je jedino to u kojoj mjeri ćemo pristati da patimo prije nego što nastavimo dalje. Kraj je sigurno dobar;  put do tamo je ono što me brine.

Link - “On The Verge Of Despair” (Linkedin)

Autor:
  Dr Mihael Lajtman