уторак, 21. јул 2020.

VRIJEME PROMJENA





Vrijeme je promjena

Vrijeme je promjena,
budućnost je nejasna
iako je prošlost stvara

Svet samo slike su
Na jednoj vidi se
Palma u pustinji

Plod joj je gorak 
tek je u zrenju svom
al iz rijeke crpi kapi
Da se odvoji 
I, krene putem Tvojim 

Iza bezbrojnih zidova 
bez dodira pravog
dugo razdvojeni

Sad, izvan svih podjela
spajamo srca sva
u srce Jedno

Vrijeme je promjena,
i čuje se šofar
preko mora i planina

Svijet samo selo je
i pod suncem jedinim
čuje se znani zvuk 

I, u čvrstoj su vezi 
lice što sija 
i srce čovjeka koji pjeva

Kao Jedan čovjek 
mi napuštamo pustinju

Iza bezbrojnih zidova
bez dodira pravog
dugo razdvojeni

Sad, izvan svih podjela
spajamo srca sva 
u srce Jedno



BOLNI SIMPTOMI OPORAVKA



Bolni simptomi oporavka

Svi su u iščekavanju kraja pandemije Korona virusa. Ali, ovo je tek početak. Uostalom, ovo mora da promeni svijest čitavog čovječanstva, ogromne mase potpuno različitih ljudi. Njima je neophodno vrijeme da ovo stanje probave, da ga osjete, i shvate odakle potiče i zašto.

Potrebno je vrijeme, makar još nekoliko mjeseci. Do jeseni,   trebalo bi već da upoznamo ovo stanje. Čovjek može da se navikne čak i na udarce, poput hronične bolesti sa kojom je već naučio da živi. Zna kako da se nosi sa tim, kako da se odnosi prema tome. 

Ista stvar dogodiće se i sa Korona virusom. Sistem se još nije stabilizovao i na udar reaguje oštrim skokovima. Ali, postepeno, ovaj proces tranzicije će se smiriti, a sistem će poprimiti novo stanje. Govorimo o masi milijardi ljudi i svim vrstama problema: neki trpe od gladi, drugi požare, neko suše, uragane. Ali ove probleme, mi ćemo već sagledati integralno, zajedno.

Tada će da nastupi period kada će biti nedostataka najpotrebnijih proizvoda, hrane, vode, ljekova i struje. Sve će to umanjiti zahtijeve čovječanstva; natjeraće ih da postanu skromniji. Niko neće biti željan toga da leti po svijetu u potrazi za zabavom. Korona virus će nas naučiti mudrosti života.

Mi samo moramo da znamo da smo u integralnom sistemu koji se kreće ka novom stanju ravnoteže, koji je u prirodi prvobitno planiran. Sada se taj proces razvija, donoseći nam različita stanja. Ako podržavamo proces razvoja, onda će stanja biti dobra, a ako ga ne podržavamo, stanja će biti loša kako bi nas ispravila.

Ništa se ne događa slučajno, već jedino u svrhu ispravke. Ako pogledamo šta se danas dešava u odnosu na krajnji cilj, ustanovićemo da postoji stalna veza između trenutnog stanja i krajnje tačke. Tako, biće nam  lako da vidimo da se sve radi svrsishodno.

Glavna stvar u ovom procesu je stalno rastuća povezanost. Sada smo podijeljeni, nasuprot smo jedni drugima, i zato patimo kako bi nas patnje podstakle da se povežemo. Ali kada se povežemo, mi ćemo biti bliži ispravci. I, krajnja ispravka jeste “jedan čovjek u jednom srcu” i “ljubi bilžnjeg kao sebe samog”. 

Mi ne želimo ovu povezanost i ne slažemo se s njom, ali priroda nas vodi od stanja do stanja dok se ne složimo i ne uvjerimo koliko je povezanost dobra. Baš kao što se djeca prvo svađaju i tuku dok ne odrastu i ne postanu mudrija.

Pandemija Korona virusa data nam je kao lijek. Na kraju ovog perioda bićemo mnogo zdraviji i naši odnosi postaće mnogo prijatniji, kako između samih ljudi, tako i između zemalja.  Sada se granice zatvaraju zbog pandemije. Ali, doći ćemo do zaključka da će svim zemljama biti preporučeno da unište svo oružje jer je povezanost jedini spas koji nam omogućava da se izvučemo iz problema koji nam je nametnuo Korona virus.

Ispada da virus nije bolest, već su to simptomi oporavka. Ovako se dešava sa svakom bolešću, ne osjećamo samu bolest, već reakciju tijela koje pokušava da se oporavi. Bolni simptomi su znakovi oporavka. Uz pomoć pandemije Korona virusa, Stvoritelj nam pokazuje put.

Korona virus nas tjera naprijed. Potrebno je da ga ne procijenjujemo emotivnoi i ne skrivamo, već da uz njegovu pomoć ispravno završimo domaći zadatak. To jeste, prvo treba da se distanciramo jedni od drugih, kako je to od nas zahtijevano, a zatim da provjermo u kojoj formi možemo da postanemo bliži.

Kada bih mogao druge da uzmem u obzir i da razmišljam o njima, a ne o sebi, tada ne bi bilo problema sa virusom. Lako bi mogli da izađemo napolje i da idemo bilo gdje, jer ako brinem o svom bližnjem, neću mu nauditi niti mu prenijeti virus, nek tako bude svuda. 

Ljudi to još uvijek ne razumiju, ali za nekoliko meseci biće jasno da Korona virus želi da organizuje ispravne veze među nama, kako bi svi razmišljali o drugima. I tada, svi ćemo odjednom biti zdravi.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

понедељак, 20. јул 2020.

KAKO JE DIVNO




Psalam 133:1 
Kako je lijepo i krasno 
kad sva braća žive zajedno!


Kako je divno 

Kako je divno i radosno 
kada su braća zajedno


***

Hinei ma tov 

Hinei ma tov uma naim
shevet achim gam yachad


***

How good and pleasant
 it is for brothers 
to dwell together 
In unity



недеља, 19. јул 2020.

NA PRAGU NOVE IZGRADNJE: INTEGRALNO DRUŠTVO - 2. DEO



Na pragu nove izgradnje: “Integralno društvo” Dio 2

Priroda zahtijeva da se ljudsko društvo reorganizuje prema principima integracije i međusobnog približavanja (uspostavljanja harmoničnih odnosa) između ljudi. Kako će ovo uticati na svijet preduzetništva? Radi postizanja rezultata, svi treba da se priklone jednom zajedničkom poslu koji će se obavljati širom planete, kao jednog čovječanstva.

Prije više od pedeset godina, počeli smo da pričamo o efektu leptira, o uinverzalnoj zavisnosti u okviru globalnog integralnog sistema. Prije pedeset godina, ovu promjenu nismo htjeli da napravimo bez svijesti o njoj i bez dobre volje, a sada tu promjenu moramo da napravimo nevoljno. Ne želimo je i ne slažemo se sa tim, ali nemamo izbora. Moraćemo zajedno da izgradimo objedinjene državne sisteme, ekonomske i industrijske, u svim sektorima privrede, u svim državama.

Postavlja se pitanje: koje praktične korake će svaki preduzetnik morati da preduzme u cilju prilagođavanja svog biznisa novom integralnom zakonu? Glavni problem nije u tome kako sprovesti zakon već u tome ko će ga sprovoditi. Treba da počnemo tako što ćemo podučavati sve zaposlene o novim odnosima i vezama jednih sa drugima u okviru jednog sistema, makar na minimalni mogući način.

Jasno je da je integracija jedan proces koji se sastoji od više faza, ali ona mora da krene. Zato, treba da organizujemo obuke zaposlenih iz svih vrsta poslova. Svi treba da znaju šta obuhvata zakon o integraciji, odakle dolazi, šta od nas zahtijeva, i zašto smo obavezni da ga primjenjujemo. Primjena ovog zakona nam garantuje veliki dobitak i uspjeh, generalno i u pojedinačnim aspektima, to jeste, svakome u njegovom ličnom životu i kolektivno kao društvu i cijelom svijetu.

Oni koji budu mogli da se prilagode zakonu o integraciji biće uspješniji u svim aktivnostima ovog svijeta. Postepeno, svi će morati doći na ovo, prije ili kasnije.

Zaposleni moraju da shvate da zavise jedni od drugih i povezani su međusobno zato što pripadaju istom sistemu. Uspjeh jedne organizacije zavisi od toga koliko su zaposleni blizu tome da jedni drugima uzvraćaju u istoj mjeri. Ovo je čak i danas razumljivo, i puno se radi na jačanju odnosa u timu. Ali, glavna razlika je u tome što se danas to radi u cilju povećanja konkurentnosti - nagazi na protivnika i zauzmi njegovo mjesto.

U integralnom svijetu, mi inicijalno gradimo takve sisteme odnosa u kojima se svi bore da budu zajedno, žele da pomognu i otvaraju se prema drugima. Ovakav pristup garantuje im uspjeh u budućnosti.

Ovo se razvija na takav način da ukoliko ja recimo vidim da je neka druga fabrika, koja proizvodi isti proizvod kao ja, uspjela da napravi jeftiniji i bolji proizvod, onda ja zatvaram cijelu moju proizvodnju kako bih pomogao konkurentskoj kompaniji i tada cijelo čovječanstvo postiže bolje rezultate. Mene vodi samo jedan kriterijum: dobrobit čovječanstva, dobrobit potrošača.

Uostalom, zašto bih ja proizvodio isti proizvod i pokušavao da nadmašim konkurenta raznim prljavim trikovima? Trebalo bi da pustim da cijeli svijet uživa u najboljem proizvodu. Ja mislim na dobrobit potrošača i u tome vidim svoj profit.

Ovo je prava revolucija jer do danas je privatnik razmišljao o tome kako da razbije sve oko sebe i ostane sam, bez konkurencije. A sada, u cilju uspjeha, on mora da uzme u obzir zakon o integraciji, koji preokreće njegov način razmišljanja i tjera ga da brine o dobrobiti potrošača, dobrobiti čovječanstva. Koncept biznisa se radikalno mijenja.

Ja vodim svoj biznis i znam šta se u toj oblasti dešava u svijetu, vidim ko proizvodi isti proizvod. Uvijek popuštamo onome ko je uspješniji i trudimo se da ga podržimo i ojačamo. Ja djelujem u interesu potrošača, u interesu napretka čovječanstva, ne u interesu mog vlastitog džepa.

Konkurenciji mogu da dam moju opremu i da im pomognem na razne načine, kako bi oni uspjeli. Isto tako u svemu ostalom. Ovim se krši  zakon o konkurenciji. Konkurencija opstaje, ali u drugačijoj formi: ko god je bolji, mi ga uzdižemo. A svi ostali su uključeni u njega ili svi zajedno nestaju sa tržišta.

Poslovni ljudi su uvijek zainteresovani za poslovnu perspektivu, odnosno za odgovor na pitanje o tome šta će sutra da bude traženo. Ono što je sada najpotrebnije u biznisu jeste da se izdvoje svi proizvodi koje čovječanstvo proizvodi, a da se ukloni sve što nije hitno neophodno. Zatvaranje biznisâ koji nisu neophodni jeste najuspješniji biznis.

Uspjeh biznisa zavisi od dobrih odnosa među zaposlenima, ne od opreme ili obučenosti. Profesionalna obuka će zauzeti mjesto pozadi, dajući prostora odnosima između ljudi. U tim odnosima počećemo da razumjemo, osjećamo i otkrivamo kako da posao radimo uspješnije. Na kraju krajeva, uspjeh određuje jedino naša međusobna povezanost.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

субота, 18. јул 2020.

OVO NIJE VIRUS, VEĆ SOFISTICIRANI SOFTVER




Ovo nije virus, već sofisticirani softver 

Poput sofisticiranog softvera, KOVID-19 radi na nama i menja nas iznutra. Virus nas gura ka napred da se razvijamo kao ljudska bića, i stalni talasi pandemije nastaviće se sve dok ne popravimo naše sebične međuljudske odnose. I, sve dok se ne uskladimo sa programom prirode, situacija u kojoj se nalazimo neće se promeniti.

Virus nas gura ka napred da se razvijamo kao ljudska bića, i stalni talasi pandemije nastaviće se sve dok ne promenimo naše sebične međuljudske odnose. 

Uz pomoć virusa korona, priroda nas gura otpozadi da preispitamo povezanost između ljudi. Međutim, na novonastalo izbijanje pandemije još nismo odgovorili pravilno – tako da poboljšamo međuljudske odnose i krenemo putem međusobnog uvažavanja, podrške i odgovornosti. Nismo smanjili trvenja između delova u društvu. U skladu sa tim, virus će nas udarati iznova i iznova. Otuda, moramo sebe da prisilimo na to da naše odnose uredimo na način da budu celoviti, komplementarni.

Upravo onako kao što je priroda sistem u kojem su svi njeni delovi povezani, tako i ljudski rod mora da razvije integralnu mrežu veza između svih svojih članova. Ali, za razliku od životinja, koje se ponašaju instinktivno, mi moramo da krenemo svesno ka povezivanju sve dok ne osetimo da smo podjednako važni delovi jedinstvenog čovečanstva. 

Kako virus percipira naše ponašanje i reaguje na njega? Mi i virus smo u istom sistemu prirode, što je jedan ogroman sistem koji obuhvata celu stvarnost, reaguje na naše reakcije i na sve što se unutar sistema dešava. Ukoliko naše ponašanje bude i dalje takvo da se sistemu protivimo u svemu, istrajavajući u tome da budemo egoistični i skučeni, sile prirode će zahtevati da sistem snažnije odgovori, da bi nas primorao da se vratimo u red. Ukoliko svoje ponašanje ne promenimo, ni na jednom mestu na svetu neće se naći trajan lek za pandemiju, jer će virus iznova i iznova mutirati i stvarati svoje nove verzije.

Više nego u bilo čemu drugom, problem leži u neprijateljskom stavu ljudi jednih prema drugima. Otuda, virus vrši pritisak upravo na ovom mestu – mestu zajedničke odgovornosti. On nam ne dozvoljava da se približimo jedni drugima niti da se vratimo u uobičajeno ponašanje sve dok iz temelja ne promenimo svoj stav. Moramo da razumemo to da nas priroda vidi kao deo svog jedinstvenog integralnog sistema, bez obzira na naš osećaj da smo zasebne, nezavisne jedinke. 

Suprotno tome, ako održavamo ispravne veze među nama, svet možemo da oblikujemo na potpuno drugačiji način. Osetićemo sasvim novu percepciju, način razmišljanja i odnos jednih prema drugima, što će dovesti do novog načina ponašanja i ispoljavanja među nama. Bilo da ovaj proces primećujemo ili ga ne primećujemo, ceo naš unutrašnji svet će se promeniti nabolje kroz uticaj okoline. 

Čak i ako dođe vreme da virus konačno prođe, otkrićemo da smo drugačiji ljudi od onoga kakvi smo bili pre, da smo se promenili. Više nećemo imati nagon da trčimo s jednog kraja sveta na drugi niti da u tržne centre jurimo svaki put kada se pojavi novi model telefona na tržištu. Život će biti jednostavniji, prirodniji, a naše zadovoljstvo će uglavnom dolaziti iz kvalitetnijih odnosa među ljudima.

Što se više budemo približavali jedni drugima i fino podešavali svoje odnose, a u cilju integracije sa prirodom, moći ćemo da se i ranije i bezbolnije oslobodimo svih nevolja koje nas sada muče. 

Razumećemo potrebu da se prema svemu što je oko nas odnosimo na odgovorniji način, potrebu da prestanemo da sledimo uzaludne materijalističke ciljeve koji razaraju našu planetu. Do sada je nama upravljala ideja o sticanju i nagomilavanju: čovek je želeo da najbolje od svega uzme samo za sebe, da po svaku cenu napreduje u bogatstvu i vlasti. I, kako se razvijamo otkrivamo to da će naš život, kao ljudske vrste, biti najbolji onda kada naše odnose budemo uskladili sa celovitošću koja postoji u ostalom delu prirode.

Integralnost je sledeći korak u evoluciji čoveka. Usvajanje i internalizovanje ove ideje, i njena realizacija među ljudima, dovešće nas do otkrića najmoćnije unutrašnje sile prirode, one sile koja povezuje sve nivoe prirode i njene snage u jedan integralni sistem. 

Naša nesposobnost da se nosimo sa krizama našeg vremena – sav nered, raskol i korupcija koji ispunjavaju naš svet na svim poljima i na svim nivoima – pomažu nam da otkrijemo koliko smo suprotni uravnoteženom sistemu koji vlada u ostalom delu stvarnosti. Učenje se može dogoditi na dva načina: neugodan način, kada će nas pogoditi veće globalne katastrofe, poput virusa korona, da bi ilustrovale to koliko jesmo deo jednog sistema, da smo međusobno zavisni i da utičemo jedni na druge; ili, možemo da naučimo i na lakši način – da uronimo u koncept jedinstvenog holističkog sistema i započnemo proaktivne akcije kako bismo razvili nove kvalitetne odnose između nas, a koji se zasnivaju na brizi, uzajamnom dejstvu i upotpunjavanju. 

Naša buduća sudbina je u rukama integralne moći prirode. Tako, što smo bliži jedni drugima i što finije naštimujemo naše odnose kako bismo se integrisali sa prirodom, pre i bezbolnije ćemo moći da se oslobodimo svih nevolja koje nas sada muče. Mi možemo da uspemo u tome da se podignemo na potpuno novi nivo ljudskog razvoja, tako što ćemo poboljšati naše veze da bismo ih uskladili sa najdubljim i najznačajnijim softverom koji postoji za sve.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

PET STVARI KOJE TREBA DA ZNAMO U COVID-19 DANIMA



Pet stvari koje treba da znamo u COVID-19 danima

Niko ga ne razume. Niko, zapravo, ne zna odakle je došao, kako je nastao, koja je njegova svrha, kako utiče na nas, zašto na nas utiče na način na koji utiče, ili kako da ga se rešimo, ako za to uopšte i postoji način. COVID-19 nas je saterao u ćošak, zavisimo od njegove milosti, a mi samo čekamo na “zvono spasa”. 

Zapravo, mi imamo mnogo veći problem nego što je davanje odgovora na ova, upravo postavljena,  pitanja. Naš problem jeste naš stav prema virusu, jer ukoliko promenimo stav, mi ćemo pretnju pretvoriti u blagoslov. U nastavku teksta je izneto pet stvari koje moramo da znamo da bismo promenili svoj stav i štetno pretvorili u korisno.

1. Prvo što moramo da znamo jeste da virus ne deluje samo na naša tela. Pored očiglednih fizičkih uticaja, on na nas deluje i emocionalno i mentalno. Virus menja našu psihologiju. Primorao nas je na zabranu kretanja i naterao da preispitamo mnoge vrednosti koje smo uzimali zdravo za gotovo. Pokazao nam je da je u redu da se ne kupuje i da svakog časa tražimo mogućnost za kupovinu. Otvorio nam je oči da vidimo ljude oko nas, naše roditelje, decu, supružnike i prijatelje. Pokazao nam je koliko smo nestrpljivi, koliko smo ili nismo brižni i koliko jesu ili nisu brižni naši rođaci.  

 Priroda će se oporaviti, klima će se vratiti u ravnotežu, 
a ljudi će osećati međusobno jedinstvo i jedinstvo sa prirodom u celini.

2. COVID-19 je učitelj uzajamne odgovornosti. Čak i ako se ne osećam bolesno, mlad sam, jak i zdrav, mogao bih da budem nosilac i prenesem virus svojim ne tako mladim, jakim i zdravim roditeljima ili dedama i babama. Zato, moram da izbegavam da ih grlim i ljubim ili da šaljem decu da budu s njima kad želim da završim neki posao. I, ovakav pristup moram da imam kad izađem napolje da ne bih preneo virus drugima, nekim potpunim strancima! Ovo je potpuno nov društveni pristup, a ipak važan u ovim danima super zaraznih virusa.

3. Još jedna veoma važna stvar koju treba da znamo jeste to da virus rekonstruiše ekonomoju. Sviđalo nam se to ili ne, on ubija konzumerizam, pobeđuje kapitalizam i uvodi ono što, New York Times kolumnista, Tomas Fridan naziva poslovima koji "stvaraju veću vrednost za srca i između srca". Ovo nije komunizam XX veka ili socijalizam, nije ekonomija koja sve ljude vidi kao iste. Suprotno tome, svakog čoveka vidi kao jedinstvenog i nastoji da iskoristi svačije jedinstvene veštine i sposobnosti. U skladu s tim, podržava razvoj afiniteta i talenata svakog čoveka koji se onda rado angažuje u tome da se društvo poboljša u celini. Pri tom, društvo prepoznaje doprinos i pohvaljuje svakog čoveka za njegove napore da društvo učini boljim mestom za život. Na ovaj način, i društvo ima korist od doprinosa ljudi, i ljudi rado doprinose, jer ih društvo podstiče, ostvaruje njihove snove i čini da se osećaju vrednim i cenjenim kao ljudska bića.

4. Koronavirus nas tera da izvršimo radikalne promene na tržištu rada. Na materijalnom nivou, društvo će se brinuti za osnovne ljudske potrebe; ljudi neće  morati da brinu oko obezbeđivanja hrane, vode, skloništa, zdravstvene zaštite, obrazovanja, pa čak ni rekreacije. Postojaće ljudi čiji će doprinos društvu biti proizvodnja i obezbeđivanje osnovnih potreba svima. Ni ostali neće sedeti besposleni; oni će biti zauzeti stvaranjem „vrednosti svojim srcima“ kao što je to rekao Fridman, poboljšavajući društvenu solidarnost i koheziju.

5. Krajnji rezultat nove pandemije koronavirusa biće društvo čiji ljudi bez napora zadovoljavaju svoje osnovne potrebe, druže se jedni s drugima tokom dana, i žive u miru jedni sa drugima i sa prirodom, jer prekomerna kupovina više neće predstavljati ljudima zadovoljstvo, oni neće trošiti više nego što im je potrebno i neće iscrpljivati resurse planete. Priroda će se oporaviti, klima će se vratiti u ravnotežu, a ljudi će osećati međusobno jedinstvo i jedinstvo sa prirodom u celini.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

PREDNOSTI RAZLIČITOSTI



Prednosti različitosti 

Napisano je u Mišna (Sota, 9:15) da će na ‘kraju vremena’ mržnja porasti. Sudeći po ovom što se danas događa, bliži nam se ‘kraj vremena’. Nikada pre nije postojala ovolika količina mržnje na društvenim mrežama, u novinama i na televiziji, a talas se čini sve većim. Nije da više ne postoje ‘mirna’ mesta, ali je duh vremena jednostavno toksičan. Jedna pogrešna reč – a veoma je lako pogrešiti – i zabranjeni ste, prognani iz sveta.

Rasna mržnja i antirasistički protesti, koje gledamo u poslednje vreme, samo su deo te mutne bujice. Kao i svi talasi i nemiri podstaknuti rasizmom imaće svoje uspone i padove, i jasno je da se sve kreće u pravcu ogromne oluje. 

Mržnja ovde neće prestati. Kako bude jačala i širila se, delovi koji postoje unutar svake grupe, razdvojiće se od glavnih korpusa i formiraće manje tabore koji će se boriti jedni protiv drugih. Društvo će se raspasti i zavladaće anarhija. U Talmudu (Sanhedrin 98b) piše da čak ni najveći mudraci ne bi poželeli da žive u razdoblju ‘kraj vremena’. 

Jasno je da još uvek nismo došli do toga, ali idemo u tom pravcu. Tako, ukoliko ne okrenemo kurs, stići ćemo tamo pre nego što toga budemo svesni.

Uloga mržnje 

Problem je u tome što mislimo da je mržnja loša i štetna. Pokušavamo da ne mrzimo, ali radeći tako propuštamo šansu da ispravimo mržnju, sve dok se ne suočimo s tim da se ona intenzivnije izliva.

Mržnja je odvratnost koju osećamo prema onome što nismo mi. Naš osećaj jedinstvenosti duboko je ukorenjen u našoj psihi, ali takav osećaj postoji iz opravdanog razloga: naša percepcija je moguća samo kroz suprotnosti. Da nismo osetili tamu, ne bismo znali da postoji svetlost. Da nismo osetili šta je hladno, ne bismo mogli da osetimo toplotu. Isto tako, da nismo osetili mržnju, ne bismo bili ustanju da osetimo ljubav. 

Otuda, kada se mržnja ispolji ne treba da pokušavamo da je ugušimo ili negiramo. Umesto toga, treba svesno da se trudimo da povećamo svoju ljubav prema objektu svoje mržnje, i to do te mere da ljubav bude veća od mržnje koja se ispoljila. Ako sve strane koje su uključene u ispoljavanje mržnje učestvuju u ovakvom pokušaju, rezultat će biti – ljubav, veća nego ikada ranije. Ako ne učestvuju sve strane, ceo proces je beznadežan. 

Ukoliko se svi delovi društva uključe u ovakav poduhvat, povećaćemo ljubav koja postoji u našem svetu, i to do takvih nivoa kakve nikada ranije nismo videli, i ovo će biti precizno zbog nivoa mržnje koji ne može da se uporedi sa dosadašnjim nivoom mržnje, a koja nas je primoravala da forsiramo odgovarajući nivo ljubavi. Time što mržnji negiramo pravo da postoji, negiramo i svet ljubavi i osuđujemo ga na to da uskoro uslede intenzivnije manifestacije mržnje.

Prema ovoj paradigmi, sve što mrzimo je zapravo odskočna daska za osećaj veće ljubavi. Ako se danas najintenzivnija mržnja ispoljava između rasa, upravo tu će se pojaviti novi nivo ljubavi. Međutim, to će se dogoditi samo ako obe strane rade zajedno na povećanju ljubavi među njima do nivoa postojeće mržnje. 

Razumem da je ovo potpuno nova ideja i da je u suprotnosti sa većinom onoga što smo do sada učili. Ali s druge strane, to o čemu smo učili više ne funkcioniše, tako da je vreme da pokušamo novi pravac. 

Ideja je jednostavna: druga osoba je različita od mene; ne volim drugu osobu i želim da ta osoba bude povređena ili da bar nestane. Ova mržnja je ono što podstiče sve nasilje koje smo videli poslednjih nedelja i meseci. Ako ostanemo pri tome, raznećemo celu zemlju. Tako, umesto da pustimo da se mržnja pogoršava i raste, svi treba da uložimo svesne napore da povećamo ljubav jednih prema drugima, čak iako je jasno da je to lažno. Iznenađujuće je, međutim, da će naši napori uroditi plodom i otkrićemo da možemo da volimo ljude koje do pre nekoliko trenutaka nismo mogli ni da podnesemo. 

Ovo je vrlo izvodljiv predlog; on traži hrabrost i posvećenost, i jedina je nada da se izbegne potpuna propast zemlje.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

VEZANI ZAJEDNIČKIM VEZAMA



Vezani zajedničkim nitima

Sve je vezano zajedničkim nitima. Željezo dolazi od Zemlje i od zvijezda i daje nam život pomažući da nosimo kiseonik u krvi. Bakterije su naučile da fotosintezom stvaraju kiseonik od prije otprilike 2,5 milijarde godina, što je na kraju omogućilo evoluciju čovječanstva. Čovječanstvo se razvijalo desetinama hiljada godina, a današnje bebe se rađaju sa unaprijed instaliranim nagomilanim čovjekovim znanjem.

U suštini, nema rođenja ili smrti, već stalan proces razvoja istog entiteta, koji se sastoji od cijele stvarnosti. Taj entitet, koji kabala naziva "duša", sadrži sva naša svojstva, senzacije, iskustva i misli.

Sve je zajedničko. Ništa od toga što mi smatramo "mi" nije stvarno lično. Umjesto da se borimo za očuvanje našeg ja, trebalo bi da se povežemo u zajedničku dušu i osjetimo sistem naše potpune međusobne povezanosti. Bez toga se osjećamo sami, kao odvojena i usamljena bića. I, što je najgore, to je lažna percepcija, koja je suprotna našem pravom stanju.

Istina, ne postoji ni jedna ćelija, misao, želja ili motivacija koja ne dolazi do nas i ne putuje od nas do cijelog čovječanstva i čitavog svemira. Svi bi to tako osjećali da nije našeg ega. Egoizam, osjećanje prava, odvojenosti i otuđenosti od drugih sprječavaju nas da iskusimo ovu potpunu povezanost. Umjesto apsolutne svijesti o našem zajedništvu, mi smo u potpunom mraku, okruženi zidovima našeg ega.

Ali, nama nije suđeno da to tako i ostane. Suđeno nam je da razbijemo ove zidove u nama i postanemo svjesna ljudska bića. Zbog toga nam je dato društvo, tako da možemo "da vježbamo" da se povezujemo jedni s drugima. Dok nastojimo da izgradimo brižne veze između nas, mi oponašamo postojeće veze koje čine stvarnost i da na taj način počinjemo da ih osjećamo.

Prava mudrost ne proizlazi iz nakupljanja znanja, nego iz negovanja veza s drugima, jer informacije dolaze od drugih prema nama, i od nas prema drugima. Jedina vještina koju bi trebalo da naučimo je vještina ljubavi za druge, i tada je svo znanje o svijetu tu, u našim srcima i umovima. To je razlog zašto rješenje svih naših problema leži u toplim vezama, brizi i obostranoj odgovornosti. Ti osjećaji i takav stav pružiće nam, ne samo društvenu solidarnost, već znanje i svjesnost o kojima ne možemo ni sanjati dokle god smo ograničeni svojim egom.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

петак, 17. јул 2020.

VAKCINACIJA ZA SOCIJALNU EPIDEMIJU

Image for post


Vakcinacija za socijalnu epidemiju

Mediji su objavili moj novi članak "Vakcinacija za socijalnu epidemiju"

Ne postoji jači okidač za strepnju nego što je nepoznato. I, mi, trenutno, prolazimo kroz zahtevan period tako što se krećemo prema nepoznatom. To nas užasava. Zbunjenost, izolacija i uznemirenost su neke od pretnji mentalnom stanju amerikanaca zbog posledica COVID-19. Stručnjaci veruju da je situacija blizu socijalne epidemije. Jedini način da plivate u ovim nemirnim vodama je putem mreže podrške, tako što ćemo izgraditi imuni sistem protiv anksioznosti kroz povezanost između ljudi.

Daleko od prirode i kao društvo u fazi raspada, mi smo upali u stalnu neizvesnost.

U stvarnosti, postoji mnogo nepredvidivih i nekontrolisanih elemenata koji i sami zavise od mnoštva skrivenih uzroka, tako da smo mi izgubili poverenje u više aspekata našeg društva. Ovo dovodi do toga da ljudi strahuju.

Pre pedeset godina nismo se toliko plašili budućnosti. Mislili smo da ćemo napredovati i da će se stvari  popraviti. Sada ne znamo šta će sutra da donese  i da li će  stvari biti bolje za našu decu. To više nije nagađanje; mi vidimo da svet propada. Mi se već suočavamo s vrlo stvarnim strahom od teškoća koje se približavaju.

Osoba prirodno želi da zna šta je to što budućnost donosi; inače, ona ne bi bila sigurna kako da deluje u sadašnjosti. U prošlosti, većina ljudi je, u velikoj meri, mogla da očekuje kakav će biti tok njihovog života. Život je bio jednostavan, blizak zemlji, vođen godišnjim dobima i blizak prirodi.

Kako usvajamo ovu pretpostavku i počinjemo da radimo na našoj povezanosti, prouzrokujemo toplinu i ljubav, misli podrške i brigu za druge.

Tokom godina udaljili smo se od percepcije prirode kao korena života, kao vrhovnog sistema u kojem postojimo. Mi smo se distancirali jedni od drugih, slaveći pojedinačna postignuća i ohrabrujući bezdušno nadmetanje među nama do te tačke da nam je rastući egoizam stvorio osećaj da su drugi i priroda stvoreni jedino da bi nama služili.

Ne znamo šta je to što će se sledeće dogoditi. Ne razumemo šta utiče na nas ili kako pravilno da odgovorimo. Daleko od prirode i kao društvo u raspadu, upali smo u stalnu neizvesnost.

Polako, mi se navikavamo na šokove koji utiču na svet, dok se još uvek pitamo koja sila deluje u stvarnosti i donosi nam sve te događaje. Potreban nam je element neizvesnosti da bismo pokušali da pronađemo izvor svega oko nas i shvatimo da je to priroda. To je ista sila koja nas ubeđuje da joj postanemo slični, međuzavisni i sinergični.

Kroz ogromne bolove i nevolje postupno se suočavamo s važnošću izgradnje tvrđave snažnih i značajnih ljudskih odnosa. Dok usvajamo ovu pretpostavku i počinjemo da radimo na našoj povezanosti, prouzrokujemo toplinu i ljubav, misli podrške i brigu za druge.

Ove akcije će negovati naše poverenje u budućnost i biti naš pouzdani navigator u trenutnom stanju neizvesnosti.

Buduće društvo mora biti ono u kojem ljudi žive da bi ostvarili povezanost između njih, jer će u povezanosti otkriti radost i celovitost.

Ljudi su socijalna bića. Mi toliko zavisimo od društva, da bi ono trebalo da bude naše sigurno utočište kada osetimo oskudicu i strah. Moramo da stvorimo okruženje koje pruža osećaj sigurnosti putem uzajamne garancije. Ovo je sve što je potrebno za lečenje socijalne epidemije.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

ŽENA 21. VEKA - 1. DEO



Žena 21. veka, prvi deo

Mnoge žene u istoriji ljudskog društva bile su pioniri koji su trasirali put, pravili promene u svetu i postavljali temelj naprednijeg društva. Bili su potrebni herojski napori da se prevladaju stereotipi, i da se ide protiv prihvaćenih normi i kulturnih tradicija. 

Ipak, istoriju su, u osnovi, pisali muškarci, i malo je ženskih imena u njoj. Žene su uvek ostajale u pozadini. Naposletku, istorija se razvija u skladu sa opštom strukturom društva, univerzumom, čitavim stvaranjem, koje se sastoji od deset Sefirot. 

Ova struktura se razvija od vrha do dna – od Sefira Keter do Sefira Malhut. Iako je sve namenjeno Malhut, ženskom delu strukture, sve dok njeno vreme ne bude došlo, dok se čitav sistem ne razvije, uloga žene će biti skrivena.

Ovo se vidi kroz istoriju svih naroda i u svim vremenima. Jedino kod naroda Izraela, uloga žene je uvek bila više izražena nego kod drugih naroda, što pokazuju ova imena iz Tanaka: Eva, Adamova žena, i velika proročica Batja, kći faraona, koja je odgojila Mojsija. 

„Batja“ znači „ćerka Stvoritelja“ (bet-jud-hei-b-y-h), što govori o njenoj uzvišenoj sudbini. Tora (Pet Mojsijevih knjiga) govori o mnogim ženama koje imaju posebnu ulogu u istoriji, onu koja je uvek pozitivna. 

A za vreme izgnastva, koje je trajalo 2000 godina, uloga žena je ušla u još veću prikrivenost. U meri težine i dužine izgnanstva, u toj meri je uloga žena ostala u senci. I sada, kako izlazimo iz ovog izgnanstva, žene dobijaju sve više slobode i sve važnije uloge. Posebno velike promene su se desile u poslednjem, 20. veku, a još i više danas, u 21. veku, kada žene postaju dominantan deo razvoja.

To je veoma primetno u savremenom svetu gde toliko žena zauzima vodeće položaje u preduzećima, pa čak i kao šefovi država. Ne samo da snaga žene raste, već i imidž žene postaje sve važniji. Kao rezultat toga, vidimo da čitav svet postoji da bi se Malhut, ženski deo, uzdigla po modelu gornjeg sveta. 

I, mada je Malhut uvek bila skrivena zato što je poslednja Sefira, Malhut u poslednjoj  etapi postaje najvažnija, napušta skrivenost i otkriva se u odbijajućoj svetlosti do samog Keter. Proizlazi da je uloga žene veoma važna. Iako je napisano da je „sva slava kraljeve kćeri u unutrašnjem“, budući da je sve vreme skrivena, sada ona dolazi u prvi plan i počinje da se otkriva kao najvažniji deo. 

Mislim da će 21. vek ženama dati i više vremena i više prostora, tako da će one moći da napreduju i da nauče o svojoj ulozi u ispravci sveta. Takve žene mogu da vode svet ka uzvišenom cilju koji je pred nama.

U prošlim vremenima razvoj žena je uvek kasnio u odnosu na ukupan razvoj. Znano je da žena pripada desetom delu opšte strukture. Keter, Hohma, Bina, Hesed, Gevura, Tiferet, Necah, Hod, Jesod, i poslednja – Malhut, koja je ženski deo duše. Ali kada Malhut počne da prima, kada već postoje ograničenje, zaslon, i odbijajuća svetlost u kojoj Malhut postiže Keter, tada svetlost dolazi i iluminira sve Sefirot. Direktna i odbijajuća svetlost su povezane. 

Pre 21. veka čovečanstvo je odbacivalo ulogu žene, i nije uvažavalo njen status. Ali sve ovo mora da se ispravi u našem vremenu, kada dolazimo do poslednje faze u kojoj žena mora da odraste i pokaže sebe.

Kvalitativna promena dogodila se već u 19. veku i snaga žene je počela da probija. Žene su dobile pravo glasa na izborima i pristup visokom obrazovanju. To je promovisalo ne samo same žene, već i društvo kao celinu, njegove niže društvene slojeve. Žena ne samo da stupa na istorijsku i društvenu scenu, kao i na scenu državne uprave, već povlači i slabije društvene slojeve, koji drugačije nisu mogli da se podignu.

Žena menja sve. Moramo samo da damo mesto jednoj ženi, da joj dozvolimo da se dokaže, i čitav život se menja. A naše vreme je posebno u tome što dolazimo do kraja ispravke sveta. Još mnogo toga treba da se ispravi, ali mi smo već pred ciljem. I, zato je uloga žena iz dana u dan sve očiglednija. 

Žena će zahtevati sve više i više, jer sile prirode je guraju ka tome. S druge strane, muška polovina čovečanstva će se sve više i više poklanjati pred ženama. Otuda, neophodno da se ženi objasni njena uloga i dužnost koju treba da ispuni, a ne da žena bude zanemarena.

Ukoliko žene ne ispune svoju vodeću ulogu, izgledaće da one tu ulogu prepuštaju muškarcima. Ali muškarci više ne mogu da se ponašaju kao ranije. Ispostavilo se da muškarci ne deluju više, a žene ne deluju još, i mi padamo između dve stolice, što je vrlo opasno. To su vremena u koja danas ulazimo.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman