
Zbog čega je svet tako depresivan iako je životni standard drastično porastao
Depresija, zavisnosti i razvodi proizilaze iz nedostatka sreće. Naše bake i deke su živeli u težim uslovima, a ipak izgleda da su se osećali bolje. Šta se dogodilo sa nama u doba izobilja? Šta sivilu života može da doda boju?
Do pre nekoliko decenija vrata se nisu zaključavala. Ljudi su slobodno navraćali kod svojih komšija. Vikendom su postavljali zajednički sto i svako je donosio hranu. Sredstva za život su bila ograničena, a ipak je atmosfera bila porodična.
Zatim se ego razvio, kako po kvantitetu tako i po kvalitetu. U skladu sa tim, promenio se i naš odnos prema svemu. Veći ego na sve gleda drugačije, i odjednom, više nam se ne sedi sa drugima na kafi. Osećamo se udobnije u svom ćošku, ispred plazma ekrana koji prekriva pola zida.
Iako nemamo kontrolni mehanizam koji pokazuje koliko je naš ego porastao od juče do danas, upravo je to unutrašnji faktor koji uzrokuje sve vrste promena u nama. Kako ego raste, naša perspektiva se menja, a sa njom se menjaju i naše vrednosti.
Odavde dolazi potreba da se poredimo sa drugima. Koliko mi imamo? Koliko oni imaju? Kako da osiguramo da nemamo manje, jer ako imamo manje, onda patimo? Zbog toga radimo više i ulažemo velike napore da uvećamo svoj profit. Dokazujemo svima svoju vrednost. Ovo je doba konkurencije u kome svi pokušavaju da nadmaše jedni druge, na ovaj ili onaj način.
U prošlosti, muškarci su često, silom inercije, nastavljali u istoj profesiji kao i njihovi očevi, a glavna briga im je bila da njihove žene i deca budu zdravi i zbrinuti. Danas osećamo nelagodu ukoliko svakog dana ne napredujemo. Kao da nešto u nama gori, i ne daje nam mira ni na nekoliko trenutaka.
Frižider pun hrane? Bankovni račun? Zdravstveno osiguranje? Penzija? Osiguranje za dugoročnu negu? Da li je pre sto ili dvesta godina iko sanjao o takvim stvarima? Razvili smo divne sisteme, a ipak ljudi ne osećaju zadovoljstvo u životu. Danas nema radosti u životima ljudi i to važi za sve nivoe društva, čak i za najbogatije.
Još jedno putovanje u inostranstvo, još jedan odmor, zamena auta, zamena stana. Nekada su takve stvari donosile veliko uzbuđenje. Danas, međutim, zadovoljstvo nestaje za kratko vreme. Čak ni novorođeno dete u porodici više ne budi isto interesovanje kao nekada. Nekakav oblak otupelosti zavladao je čitavom atmosferom. I, zbog toga su lekovi za smirenje ušli u naše živote. Usled rastuće unutrašnje patnje, teško je živeti bez nečega što nas održava.
Stručnjaci predviđaju da će za nekoliko godina napredne tehnologije zameniti ljude u mnogim profesijama, i većina svetske populacije više neće biti potrebna na tržištu rada. Ukoliko smo dovoljno mudri da pravilno rasporedimo resurse, lako ćemo moći da svakoj osobi garantujemo sve životne potrepštine. Ipak, ovo će samo izoštriti pitanje sreće. Odakle ćemo crpeti sreću? Osmeh? Radost?
Mislili smo da će kultura i umetnost popuniti prazninu: ostvarenja, filmovi, serije, mediji, društvene mreže, napredak i izumi. Ipak, sve prolazi, dolazi i odlazi, i ništa nas ne ispunjava tako da možemo da kažemo da se osećamo dobro i da uživamo u srećnom životu.
Ljudi lutaju od ćoška do ćoška, tražeći nešto što će biti dobro za dušu. Već smo prevrnuli čitavu zemlju, a toga nigde nema.
Čak i u ranoj mladosti, deca osećaju da je sva ova trka uzaludna. Oni dublje vide tok života a ne razumeju smisao. Takođe, većina starijih ljudi oseća strašnu usamljenost i dovodi u pitanje smisao toliko dugog života.
Ovde treba da razumemo da je čitav ovaj proces koji doživljavamo rezultat toga što je naš ego dostigao novi nivo razvoja. Ovo zahteva ispunjenja višeg kvaliteta. Novac, status i materijalna dostignuća više nisu dovoljni.
Na ovom nivou, sva ispunjenja koja možemo pojedinačno da postignemo više nam neće pružati osećaj unutrašnjeg zadovoljstva. Postepeno ćemo otkriti da je jedini način da budemo ispunjeni taj da ispunjavamo jedni druge.
Ta nova veza sa drugima uneće toplinu i međusobnu povezanost u naše živote i daće nam osećaj koji smo imali kada smo bili mali i u majčinom naručju, kada smo bili ušuškani, zaštićeni i voljeni.
Takođe, tada ćemo razumeti da je raspad porodične zajednice u naše vreme samo početna faza pre izgradnje opšte društveno-porodične povezanosti. Osećaj porodične bliskosti nas vodi ka tome da brinemo jedni o drugima i to će biti ključ za suočavanje sa bezbrojnim teškoćama u životu.
Ukoliko svi oni, koji osećaju izvesnu želju da se uzdignu iznad egoističnog načina života i izgrade harmonično povezan svet iznad egoizma, udruže svoje snage – tada oni započinju pripreme za ostvarivanje takvog života. Oni mogu da predvode sledeću revoluciju percepcije. U povezanom svetu, gde su svi u istom čamcu, sreća zavisi od učenja kako da funkcionišemo kao dobra porodica. Želim nam svima uspeh u ovom poduhvatu.
Link - 𝗪𝗵𝘆 𝗜𝘀 𝘁𝗵𝗲 𝗪𝗼𝗿𝗹𝗱 𝗦𝗼 𝗗𝗲𝗽𝗿𝗲𝘀𝘀𝗲𝗱 𝗪𝗵𝗶𝗹𝗲 𝗟𝗶𝘃𝗶𝗻𝗴 𝗦𝘁𝗮𝗻𝗱𝗮𝗿𝗱𝘀 𝗛𝗮𝘃𝗲 𝗜𝗺𝗽𝗿𝗼𝘃𝗲𝗱 𝗦𝗼 𝗠𝘂𝗰𝗵?
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.