уторак, 29. септембар 2020.

KOVID ĆE PODSTAĆI PROMENE U NAŠIM OBRAZOVNIM SISTEMIMA

Link - Covid wird die Änderung unserer Bildungssysteme auslösen

Kovid će podstaći promene u našim obrazovnim sistemima

Mi želimo, s jedne strane, da se naša deca vrate u školu, da bismo mogli da radimo i vratimo se u uobičajeni tok. S druge strane, škole mogu da postanu mesta masovne zaraze, jer deci nije prirodno to da održavaju socijalnu distancu. Uz to, emocionalno im šteti to što su fizički odvojena.

Rezultat neslaganja između toga da se nastavi rad škola i obnovi ekonomija i toga da se škole zatvore zarad zaštite dece i njihovih porodica, a bez obzira na ekonomiju, dovešće do zakasnelih promena koje su odavno neophodne obrazovnom sistemu kakav je on sada.

Svi znamo, ili barem pretpostavljamo, da školski sistemi, onakvi kakve do danas poznajemo, više nisu održivi. Međutim, redizajn školskog sistema, dok je on još u radu, naporan je i dugotrajan proces. Kovid 19 nam je učinio veliku uslugu time što je privremeno zatvorio obrazovni sistem, i sada nam pruža priliku da otvorimo novo polje u obrazovanju.

Moramo da otkrijemo kakav bi socijalni okvir trebalo da izgradimo, i kakvo obrazovanje zaista jeste važno za našu decu da bi ona mogla da postanu ljudi koji čine empatično i brižno društvo. Otuda, od nas zavisi koliko smo spremni da razvijemo ovaj, potpuno novi smer u obrazovanju.

Zdrav razvoj naše dece zavisi od njihovog međusobnog kontakta. Dodirivanje, zajedničko igranje, razmena predmeta, stvaranje prijateljstava i ulaganje u njih – sve to je neophodno da bi se naša deca zdravo razvijala. Njima je potreban blizak kontakt s prijateljima i vršnjacima da bi postali društveni ljudi, i za njih je to važno jednako kao i hrana. Naš zdrav roditeljski instinkt omogućuje nam da podstičemo svoju decu na kontakt s drugima, da budu ljubazni prema drugim ljudima, i da budu pažljivi što se tiče asocijalnih ljudi. Želimo da izrastu u empatične pojedince.

Učinak koji ima naša poruka deci – da treba da ostanu odvojena i da drže socijalnu distancu – naročito je loš. „Kloni se svih! Ne deli ništa ni sa kim i ne prihvataj ništa bilo od koga. Svako može da se zarazi virusom!“ Ovo će ih formirati na način da razumeju to da socijalna bliskost „nije dobra“, i tako će se otuđiti.

Šta očekujemo? Kakvi ljudi će odrastati u takvom okruženju? U ovakvim uslovima, bolje je da deca ostanu kod kuće i budu podučavana onlajn, kada barem neka komunikacija između njih može da postoji. Veze koje mogu na internet mreži da uspostave sa svojim vršnjacima biće pozitivnije i manje stresne od onih koje imaju tokom svakodnevnih časova kojima su do danas izloženi. Moći će da ispune svoje potrebe za socijalnim kontaktom kroz druženje s porodicom i s nekim bliskim prijateljima. Oni će učiti tamo gde se osećaju ugodno i sigurno. I, rizik od infekcije ostaće nizak.

Učenje putem interneta danas je deci jednako prirodno kao što nama jeste fizičko učenje. Zapravo, njima su fizičko učenje i obavezno pohađanje nastave neprirodni. Ono znanje koje su do sada sticali u školama mogu da nastave da stiču putem onlajn ili snimljenih predavanja.

Međutim, to da deca ostaju kod kuće nije bez finansijskih posledica. Decu neko mora da čuva. U porodicama s dva roditelja, jedan bi morao da ostane s decom, brine o tome da imaju obroke i pauze, i da uistinu uče tokom nastave. Ovo će, u takvim porodicama, smanjiti prihod, a samohranim roditeljima biće još teže. Tako, za ovo moraju da budu ponuđena rešenja, bilo kroz pomoć vlade i nevladinih organizacija, ili putem nekih drugih dogovora i sporazuma.

Što pre prepoznamo potrebu da se prilagodimo novoj stvarnosti, to ćemo lakše preći na nju.

Kad sam pre nekoliko meseci napisao da su nade ljudi da se vrate u pre-kovid stanje bile nerealne – ljudi to nisu želeli da čuju. Sad se nadam da su već razumeli da se tamo više nikada nećemo vratiti. Što pre prilagodimo svoj okvir i institucije činjenici da virus neće nestati, to bolje možemo da prilagodimo svoje obrazovanje, ekonomiju i sve ostale aspekte svog života novom svetu, koji se preko noći pojavio.

Autor:
  Dr Mihael Lajtman

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.