уторак, 29. септембар 2020.

SVE VEĆ NEGDE POSTOJI

Link - Es gibt nichts, das es nicht gibt

Sve već negde postoji

Kratak, jasan trenutak daje nam priliku da preispitamo sebe. Ovaj trenutak je veoma važan za to da se povežu pojedinačni delovi u nama, da se integriše ono što smo iskusili i da se formira nova sveobuhvatna slika. Nastaje novi uvid.

Trenutna situacija i uslovi proteklih sedmica načinili su me vrlo zamišljenim. Događaji koji naleću, neprestano suprotstavljanje načela po kojima se upravljamo, mase informacija i nezaustavljiva težnja da razjasnim mogućnosti – sve to se obrušilo nada mnom poput cunamija. Izgleda kao da besni rat mišljenja, a bojište je digitalni svet. Čini se da svako ima svoje mišljenje. Nema nikoga ko bi imao isto mišljenje kao što ima i neko drugi. Samo ponekad se dogodi da se dva mišljenja poklope, ali već sledećeg puta to nije tako.

Do tada sam se bavila onime što mi je bilo važno, onime što mi je bilo potrebno za moj život i onime što je uticalo na osobe oko mene. Isto tako, informisala sam se o opštim pitanjima i bila sam zabrinuta za razvoj sveta.

No, poslednjih nekoliko meseci sve se promenilo.

Ranije sam mislila da ću informacije da potražim sama  i sama da odaberem s kim želim da komuniciram. A onda je sve samo jurnulo ka meni, potpuno nefiltrirano i bez moje kontrole. Svakog dana, gotovo svakog sata, zasipali su me novi događaji .

Čitav svet se iznenada probudio i počeo, kao da ga je ubola tarantula, da iznosi na površinu sve što je prethodno bilo skriveno. Sve, baš sve čega nije bilo u mom svetu odjednom je počelo da postoji, i razumela sam: oduvek je bilo tu! Sve već negde ne postoji.

Jednostavno, ja to nisam mogla da vidim. Nisam mogla to da percipiram jer o tome nisam ništa znala, nikada ga nisam iskusila i nisam bila svesna toga. To su misli koje nikad nisam mislila; njih su mislili i misle drugi. To su dela za koja nikad ne bih pomislila da su moguća; njih su izvršavali i izvršavaju drugi. A to su bili osećaji koje ja nikad nisam osetila, njih su osećali i osećaju drugi.

I, ono što mi je nametnuto, sada je deo mog života. Deo je mene, bilo da to želim li ne. Ja sam sve to. Svi smo mi to. Ovaj rat besni u nama, a ovo spoljašnje otkriće je unutrašnje otkriće. To je deo nas za koji smo mislili da je beskoristan i zaključan; zakopan vrlo duboko u rupi. Ali on je tu, uvek je bio tu. On se borio za svoje oslobođenje, za svoje pravo na postojanje. Naterao nas je da radimo stvari koje nikada nismo hteli da uradimo. On je upravljao našim životima i doveo nas do ovog ponora...

Sve loše u nama hoće da se pokaže, da izađe na površinu. Ono neće više da se skriva ​​niti da bude potisnuto. Hoće da bude prepoznato i poštovano kao ono što jeste – deo nas. Šta možemo da uradimo? Prvo se uplašimo

Naravno da se plašimo. Bojimo se da nas ne prepoznaju i ne vole onakve kakvi jesmo. U svakom delu svog života igramo samo jednu ulogu i stavljamo masku koja je tu trenutno potrebna. Potajno radimo stvari koje ne možemo da suzbijemo samo da bismo održali sliku o sebi. Druge ljude koristimo zarad svoje koristi. I, mi znamo da to radimo. „Ali to svi rade“. Ovo je naše opravdanje, ali i svako mora da vidi da to radi.

To je način na koji smo formirali ovo društvo, svi mi. I, sad se bojimo onoga što se događa? Sudimo druge da su krivi, odričemo se svoje odgovornosti i žalimo se da nismo slobodni. Svi smo licemerni i niko ne želi da vidi istinu.

Uprkos tome, onaj deo nas ima važnu svrhu. Ne može da se izbriše niti ukloni, i više ne može da se protera. On je tu da nam svima pokaže i da nas nauči da više ne može ovako. Čovečanstvo ne može ovako da preživi. Osudilo je sebe na smrt.

Ali, ovaj naš destruktivni deo može da nas oslobodi. Mi samo moramo to da dopustimo. Ako to učinimo, onda možemo slobodno da biramo. Uvek možemo da odaberemo to da li hoćemo da ga koristimo za nanošenje štete drugima ili da se popnemo iznad njega i koristimo ga u korist drugih. On je jaka sila koja može da pokrene planine. I, ta sila je snaga ljubavi.

Ta snaga nastaje kada odlučimo, bez obzira na sve razlike u odnosu na druge, na svako podsmevanje drugima i mržnju drugih, da se svakako brinemo o njima. Poput majke pune ljubavi koja zaboravlja sve svoje potrebe kada njenom detetu nešto treba. Dobija snagu lavice samo da bi zaštitila svoje dete.

Kad razumemo da svi drugi jesu delovi nas samih, postaje jasno: štetimo sebi kad naudimo drugima. Jer mi, ljudi, možemo da preživimo samo u zajednici, a ne kao pojedinci.

I, svakog minuta kada nam se pokaže koliko je svet zao, u sebi vidimo zlo koje treba da se ispravi. I, u svakom trenutku imamo slobodan izbor.


Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.