четвртак, 10. септембар 2020.

NEMA CRNOG BEZ BELOG




Nema crnog bez belog

Kada se društvo raspada, to nije zato što je jedna strana pogrešna, a druga strana ispravna; to je zato što ni jedna strana ne želi da se ujedini. Po prirodi, mi želimo da nestane sve što nas ne zadovoljava. Ako misliš drugačije od mene, ne želim te u svom životu, ne želim čak i da postojiš. To je prirodno razmišljanje svake osobe, u različitim aspektima. Ali, priroda nas nije obdarila  samo ovom prirodom; dala nam je i mogućnost razmišljanja i izbora.

Kada naučimo da naši životi, njihov smisao i kontinuitet zavise od upornosti onih koje mrzimo, mi ćemo tada moći da cenimo stvarnost koja je sve stvorila i moći ćemo da izgradimo ljubav prema celovitosti iznad mržnje prema nekom njenom delu. Tek tada će postojati mir i sreća.

Priroda nas je obdarila sposobnošću da posmatramo i naučimo da ništa ne postoji ako njegova suprotnost ne podržava njegovo postojanje. Na primer, planeta Zemlja se zadržava u orbiti zahvaljujući ravnoteži između gravitacionog povlačenja Sunca ka njemu i centrifugalne sile koja ga gura od njega. Isto tako, naši se životi vrte oko perioda tame i svetlosti, a naša vizija se oslanja na raspon između gledanja svih boja zajedno, stvaranja bele boje, i potpuno bez boja, stvaranja crne boje. Toplina i hladnoća, glad i obilje, privlačnost i odbojnost, ljubav i mržnja, sve su to suprotnosti koje naše živote čine onim što oni jesu.

Suprotnosti u našim životima ne odbijaju i ne pobijaju jedna drugu; one omogućavaju i dopunjavaju jedna drugu! Kad bismo samo mogli da shvatimo da kao što je to u čitavoj stvarnost i kao što je to slučaj s nama, tako je i sa našim bližnjima. Zamislite kako bi sveobuhvatan i svet dobrodošlice mi imali. Zamislite kakvo bismo bogatstvo mogli doživeti kada bismo mogli da prigrlimo raznolikost ljudi, rasa, verovanja, sklonosti, perspektive i svega ostalog što nas čini drugačijim, ali komplementarnim.

Zamislite i kakav bismo dosadan i zaostao svet imali da su svi isti. Ne bismo razvijali mišljenje, jer ne bismo imali potrebu da artikuliramo tačku gledišta. Ne bismo razvijali maštu jer nas ništa ne bi podstaklo ili zaintrigiralo. Izgubili bismo kreativnost, vitalnost i životnu draž. U stvari, činjenici da postoje ljudi koji se razlikuju od nas, podjednako dugujemo našu svirepu mržnju i užitak da se prepustimo samopravednosti. Šta bismo radili da ih nema?

Suština je da treba da gledamo dalje od razlika i da vidimo celinu koja ih stvara, i da razlike održavaju celinu. Kada naučimo da naši životi, njihov smisao i njihov kontinuitet zavise od upornosti  onih koje mrzimo, cenit ćemo stvarnost koja je sve stvorila i moći ćemo da izgradimo ljubav prema celovitosti iznad mržnje prema nekom njenom delu. Tek tada će postojati mir i sreća.


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.