среда, 30. септембар 2020.

POJEDINAC I KOLEKTIV U POKAJANJU

 

“Individual And Collective In Repentance” (Medium)

„Pojedinac i kolektiv u pokajanju“ (Medijum) 

„‘Kako će se Jevreji iskupiti za svoje grehe?’ pitao se kralj David. Na to je Stvoritelj odgovorio: ‘Kada Jevreje zadesi patnja zbog njihovih greha, oni treba da se pred Mene okupe u potpunom jedinstvu. Treba zajedno da priznaju svoje grehe i izgovore redosled Selihot (molitve za oproštaj), a Ja ću uslišiti njihove molitve’” (Mišna). Ovo ilustruje samu suštinu naroda Izrael, koja zahteva to da usvojimo zajednički pristup u pogledu na sve, bilo za dobro ili za loše. 

Razbijenost našeg naroda jeste ono zbog čega treba da tražimo oproštaj – zbog toga što zanemarujemo rastući jaz među nama, zbog toga što zaboravljamo šta se od nas, kao naroda, očekuje, kao i zbog našeg sadašnjeg ponašanja koje nije u saglasju sa uzajamnim jemstvom. 

Selihot (oproštaj), zajedničke molitve koje se izgovaraju tokom perioda Velikog praznika, predstavljaju posebno vreme introspekcije i pokajanja. Ali, za šta treba da tražimo oproštaj? Ovaj poseban period daje nam da razumemo to da smo svi u svojim životima više išli ka tome da se razdvojimo od drugih nego ka tome da se povežemo s njima, i to je greh zbog kojeg treba da molimo za oprost. 

Ovo ima važne implikacije na Dane pokajanja koji su između Roš Hašana i Jom Kipur. Sva naša introspekcija – sve ono o čemu želimo da razmišljamo, da to ispitamo, razjasnimo, priznamo, poverimo i da za to zatražimo oprost – mora, isto tako, da se sprovede zajednički, i da svaki pripadnik naroda to razmatra. 

Međutim, budući da smo odgajani odvojeni, trenirani smo i podsticani da se ponašamo kao individualci. Posledica toga jeste da smo se udaljili od zajedničkih početaka i izgubili svest o sebi kao narodu. Drugim rečima, mi smo se udaljili od toga da se ponašamo kao društvo koje je uzajamnim jemstvom nadahnuto, organizovano i koje funkcioniše u skladu s tim. 

Osećaj da smo poput organā jednog tela – svesnost o tome da se svaki pojedinac ne vrednuje odvojeno, već kao sastavni deo zdrave i potpuno funkcionalne celine – korumpiran je. Naša je dužnost da se postepeno budimo iz ove zablude o razdvojenosti i da razumemo to da na nas drugi gledaju kao na narod, a ne kao na skup razdvojenih grupa ili kao na odvojene pojedince. 

Razbijenost našeg naroda jeste ono zbog čega treba da tražimo oproštaj, zbog zanemarivanja rastućeg jaza među nama, zbog toga što zaboravljamo šta se od nas, kao naroda, očekuje, kao i zbog našeg sadašnjeg ponašanja, koje nije u saglasju sa uzajamnim jemstvom. 

Nema razloga za to da se ljutimo niti da prekorevamo jedni druge; nema razloga za to da se prepiremo niti da upotrebljavamo grube reči. Generalno, takve reči postižu malo, a često imaju suprotan efekat. Uzmimo, na primer, obrazovanje dece. Povisujemo glas i zapovedamo im: „Budite dobri, popustite i delite”, ali izgleda da naše reči dopiru do gluvih ušiju. Pre nego što deca poslušaju, moraju u nama da prepoznaju nešto što dolazi duboko iz unutrašnjeg. Prisetite se svojih roditelja. Zar se ne sećate najviše njihovih postupaka, a ne njihovih reči? Budući da deca sve posmatraju i imaju oštru sposobnost da prepoznaju ono što dolazi iz stvarnog mesta u srcu, oni najbolje uče na ličnim primerima; mi smo isto takvi.

Moramo da iskoristimo priliku koju pružaju Veliki praznici kako bismo ponovo otkrili veze ljubavi, koje su među nama. Nedostaje nam samo svest o tome da smo mi podeljeni zbog toga da bismo mogli da plačemo i tražimo snagu da se ujedinimo, silu ljubavi i ispravke. Naš krajnji cilj jeste da internalizujemo predstavu da smo delovi jednog tela koje funkcioniše po zakonu uzajamnog jemstva i ljubavi. 

Ljubav o kojoj govorimo je unutrašnja, duboka i skrivena. Ona se ne otvara svakome na način kako se to vidi u filmovima ili u pozorištu, gde je to svakako sebična ljubav. Teško je i složeno da se prikaže to kada su svi povezani i osećaju se kao jedno. 

Nakon što dođemo do potpune svesti o stanju u kojem treba da budemo, i razumemo da nismo ni blizu toga da ulažemo dovoljno napora u tom pravcu, tada smo spremni da se pokajemo i molimo za pomoć. Kada zajedno dođemo do tako iskrenog zahteva za isceljenje i za jedinstvo među nama, spremni smo za molitvu koja će sigurno biti ispunjena.


Autor:

  Dr Mihael Lajtman

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.